Oštra kritika: Studija o ravnopravnosti puna kontradikcija i mentalnoga suicida

U IDPI Studiji počinjene su elementarne i neoprostive kontradikcije koje tu studiju čine neupotrebljivom u analitičkom, pregovaračkom, strateškom, pravnom, i političkom smislu, napisao je za Bljesak.info prof. dr. sc. Dražen Pehar komentirajući objavljenu i prošli tjedan predstavljenu studiju ''Bosna i Hercegovina: federalizam, ravnopravnost, održivost''.

''Nesumnjivo je da bi se moje ime moglo, zbog nekoliko razloga, pojaviti u svezi sa Studijom, jedan od njezinih promotora to je već učinio, pa mi je stoga dužnost unaprijed onemogućiti, koliko je to ljudskome biću moguće, neke nesporazume i kriva tumačenja'', navodi Pehar iznoseći niz kritika na Studiju.

Suludo potrošen novac

Navodi kako je Državni Ured za Hrvate izvan RH doznačio IDPI-u u prosincu 2013. godine 410.000 kuna za studiju i da je riječ je o ''suludo potrošenome novcu''.

''... Na prvih sedamdesetak stranica Studije, dosta precizno, iako uz povremene teorijsko-analitičke nejasnoće i nedorečenosti, opisao je sve slučajeve de-konstituiranja Hrvata u daytonskoj BiH. Međutim, već nakon načelnog, čisto teorijskog poglavlja o federalizmu, od stranice 95. Studije, počinju ozbiljni problemi'', navodi Pehar dodajući kako se potom zapliće  u dvije ključne kontradikcije koje neće biti riješene do kraja studije.

Pehar ističe kako autori počinjavaju ''intelektualno i teorijsko nasilje nad vlastitim premisama'' dodajući kako autorski tandem ''optužuje neke dijelove Ustava za one izmjene koje su, nekim amandmanima, nametnute tim dijelovima Ustava!''.

Naprosto glupo

''To je, naprosto, glupo. Dakle, IDPIevci su počinili jednu kontradikciju na općenitoj, u logičkom i spoznajnom smislu elementarnoj, fundamentalnoj razini: jedan su ustavni okvir, Daytonski, proglasili istovremeno, s jedne strane, i legitimnim mjerilom njegove aktualne implementacije, u svijetlu kojega mjerila ta, a ne svaka moguća, implementacija biva kvalificirana kao nelegitimna, i, s druge strane, ujedno nelegitimnim, za same Hrvate nepravednim, okvirom unutar kojega je svaka moguća implementacija nepravedna'', navodi Pehar.

Dodaje kako je druga ''počinjena kontradikcija nešto specifičnija u spoznajnome i političkom smislu, ali je, po karakteru, opet elementarna i trebala bi biti lako prepoznatljiva od strane svakog boljeg srednjoškolca'' kada autorski tandem kritizira Odluku Ustavnog suda BiH iz srpnja 2000., U 5/98-III.

''No, od stranice 137. Vukoja, Sitarski i Vanjek iznenada mijenjaju u potpunosti svoj pristup, i odlučuju poreći ono što su napisali na stranicama 40-45. Oni tvrde da, uvodeći pojam 'konstitutivnih manjina i većina,' uvode jednu teorijsku novinu, koja je navodno potencijalno spasonosna za BiH, a riječ je pak o jednome od osnovnih pojmova kojima je međunarodna zajednica, kroz Ustavni sud BiH, pokušala opravdati radikalnu reviziju Daytonskog Ustava, između ostaloga i na štetu Hrvata, u razdoblju od 1999. do (otprilike) 2003. godine. Također, riječ je o očevidno proturječnome pojmu: možete biti ili pripadnik konstitutivnog naroda ili pripadnik manjine, ili većine, ne oboje istovremeno'', piše, između ostalog, Pehar.

Čitatelji moraju kidati knjigu

''Najvažnije, u ovome kontekstu, jest to da je, svojom navodnom 'teorijsko-vrijednosnom novinom', VSV-tandem (Vukoja, sitarski Vanjek, op.pr.) počinio očevidnu kontradikciju koja razumnome čitatelju zapravo onemogućuje pronaći odgovor, unutar ove Studije, na jedno jednostavno pitanje: jesu li IDPIevci za, ili protiv, intervencija međunarodne zajednice u BiH, fenomena „Komšić,“ državnog udara 'Platforme' iz 2011., i nametnutih i diktatorskih odluka Visokih predstavnika tijekom ključnih, početnih 15 godina implementacije Daytonskog mirovnog sporazuma? Ukoliko jesu 'za', onda čitatelj mora iz Studije izbaciti/precrtati/poderati stranice, otprilike, 1-70 (cijeli prvi dio knjige); a ukoliko nisu 'za', čitatelj bi morao iz Studije izbaciti/precrtati stranice, otprilike 137-190 (cijeli treći, i posljednji, dio knjige). Zbog čega su Vukoja, Vanjek, i Sitarski odlučili od stranice 137 nadalje posve promijeniti rezoniranje, nije mi posve jasno. I nikome ne može biti potpuno jasno jer u naravi je same kontradikcije da ju ne možete niti potpuno niti racionalno objasniti'', kaže Pehar u kritici predstavljene Studije te, ne štedeći riječi, dodaje kako je ''riječ o jednome vrstu mentalnoga suicida, ili samo-nametnute šutnje, ili samo-nametnutoga privida govora koji je ustvari besmisleno brbljanje''.

''Ono najgore što se može dogoditi potlačenome'', piše Pehar, ''jest to da izgubi svijest o tome što mu se u narečenome odnosu dogodilo, ili da tu svijest zamjeni konfuzijom. I ono najbolje što se može dogoditi tlačitelju jest to da u potlačenome uspije proizvesti konfuziju glede naravi njihova odnosa''.