Ono kad je pametan telefon, a čo'ek glup

Kad je prije tri godine započeo lančani niz revolucija, nazvanih jednim imenom  Afričko proljeće, mnogi su analitičari istaknuli nepobitnu ulogu mobilnih telefona nove generacije u tim revolucijama.

Pametnim telefonima se dogovarala pobuna, snimale su se akcije i brutalnosti, njima se navigavalo i određivalo položaje, njima se koordiniralo pokrete. Na kraju krajeva, zahvaljujući njima čitav svijet je revolucije i ratovanja pratio iz perspektive aktivnog promatrača, skoro pa u realnom vremenu. Nije se puno promijenilo u zadnje tri godine, revolucije se i dalje množe, baš kao što se povećavaju rezolucije na kamerama 'pametnog telefona'.

Ako se sjećate, u međuvremenu je i u nas bio nekakav pokušaj revolucije, ali je neslavno propao, toliko neslavno da se danas neki od sudionika uličnih nereda vjerojatno pred ogledalom često zapitaju  - Što sam, dovraga, uopće radio tamo? Imali smo proljetos i mi pametne telefone u rukama, neki su se vjerojatno putem njih dogovarali, neki su snimali palež i postavljali na Youtube, ali tu svaka sličnost s onim puno uspješnijim revolucijama zapravo prestaje. Jer ključna uloga mobilnog telefona nove generacije u tim našim neredima bila je zapravo posve suprotna onoj u Africi – u nas je mobilni uređaj i pristup internetu ugušio veliki događaj. Zapravo, naša već čuvena ignorancija baš je s njim došla do izražaja jer je vrhunac revolucionarnog dometa bio selfie kraj plamteće zgrade županijske vlade postavljen brže – bolje na facebook profil.  I to je otprilike to. Škljoc, pa klik – i kraj priče.

Životno važan događaj, života mi moga!

Ovih dana vrlo je moguće da ste pročitali vijest o lansiranju nove generacije jednog popularnog pametnog telefona. Istina je da je stvar medijski odlično popraćena i u svijetu i u nas, a istina je i to da je svaka informacija o tom mobilnom telefonu imala jako veliku čitanost, puno komentara, pa i na ovom portalu. Ništa sporno, ali je ipak znakovito da su neke životno puno važnije teme imale puno slabiju čitanost, da ne kažemo da su bile ignorirane.

Nisu pritom bile u pitanju ona prilično ordinarne političke teme i li uvijek malo zanimljivi detalji sa predizbornog skupa neke stranke, nego one baš životu nam bliske i svakodnevne, gradske teme. Uzalud toliki pametni telefoni, uzalud brzi pristup internetu i na dva pokreta palca dostupna vijest – više se reagiralo na pojavu novog komunikacijskog uređaja, nego na ono od čega živimo.

A mi živimo, pokazuje upravo taj moment,  u vremenu sve više pasivnog prihvaćanja svakodnevnice i sve aktivnijeg konzumiranja tehnologije. Ali ne na način da uz pomoć tehnologije postajemo pametniji, nego baš obratno – tehnologija nam je počela značiti samo status i ulaznicu za dojam koji ostavljamo kod drugih i hrpu bezvezarija koje preko nje uhvatimo.

Imati novi uređaj, makar ćeš ga koristiti na isti način kao i stari, jedini je cilj kojeg će mnogi željeti ostvariti ove godine. Ne, neće im biti cilj pokušati poboljšati stanje društva oko sebe, pametno odabrati na izborima, početi konačno kritički promišljati i ne pristajati na svako sranje koje nam nude, jedini cilj, garantirano, biti će im nabaviti novi uređaj da bi uslikali selfie u nešto boljoj rezoluciji ili ga koristiti kao dekor na stolu uz jutarnju, popodnevnu ili kavu u povečerje.

Znači, da završimo za sada o mobilnom telefonu i revoluciji – kod nas bi, vrlo moguće,  revolucija  izbila tek kad bi nam netko oduzeo sve uređaje i mogućnost kupnje istih. Prvo sam mislio napisati – kad nam povećaju trostruko cijenu korištenja, ali mislim da smo već puno puta pokazali da nas ni to ne bi diglo.

Ravno na dno dna i još dublje

Svuda nas ima takvih, nije ni bijeli svijet lišen tog pasivnog pristupa, čak što više – globalna je to epidemija, guta se bespogovorno  i prima s osmijehom posvuda, ali kod nas se, za razliku od virusa side i ebole, ovaj primio punim.

Mi smo, onako odoka, baš pozeri svjetske klase, ali dok je na Zapadu pozerstvo ekonomski opravdano i  pokriveno BDP-om, u nas ono nema nikakvog pokrića, osim u našoj naravi, našem mentalitetu. A taj mentalitet istoznačnica je za mentalnu površnost uz pomoć koje sa Zapada uvijek uvozimo ono najgore  - rubne diktate tamošnje industrije zabave, požude  i konzumerizma, pa ih bez ikakvog sita pretačemo u domaći ambijent i onda ovdje pristajemo na oponašajuće geste i  gutanje tekovina domaće estrade i balkan trasha, koji su utemeljeni baš na najgorem sa Zapada i najgorem s Istoka.

Markiran novi mobilni telefon, auto cijenjene marke i ugledni logo na garderobi sveto su trojstvo naših životnih ciljeva dok to činimo. Edukacija, građanska svijest, umjerenost, skrušenost, čitanje knjiga, putovanja s ciljem upoznavanja i učenja, ugodna pijanka koja počne pričom o nogometu, pa pređe u politiku, a završi razgovorom o smislu postojanja…who cares?!? Kome to treba? Zajebi to! Samo nek' blješti i šljašti, neka ima basova i neka je moderno i cool. I neka završi alkoholnim vrenjem punim psovki pomiješanih sa zavijanjem estradne umjetnice četverostruko starije od tebe.

Život kao u bajci

Ako ste gledali ovih dana onaj Youtube klip 'Maca – diskrecija zagarantovana' onda znate o čemu pričam, zapravo – imate li i vi dojam da su se svuda oko nas zadnjih godina jako namnožile razne Mace Diskrecije? Uvijek s novim pametnim telefonom i blještavom garderobom, željne markiranih likova u markiranim košuljama i markiranim autima. Ma, neka, nije problem ako se ima, ali je problem što se zapravo nema. Ovdje u nas ništa nije pokriveno BDP-om, ovdje je sve laž na kvadrat!

Pa i markirani likovi, njih ima baš kao i prinčeva na bijelom konju u onim klasičnim bajkama – malo i ne nailaze tako često. A raznih Pepeljuga ima koliko hoćeš. I žabaca koji bi htjeli biti prinčevi evo puna bara. Uzalud vam skrivanje, ne pokriva vas lokalni BDP, a ni indeks nezaposlenosti vam ne ide na ruku. Realna kupovna moć prema svim statistikama kaže da vas ne može biti toliko! Ali, vi ipak postojite.

Kako? Jednostavno. Ovdje se markirano kupuje na pijacama, ovdje se znak na automobilu, ma koliko markiran, vozi kad je već pred vratima punoljetnosti. Ovdje se zakucava u minus zbog onoga što ti ne treba, a izbjegava sve ono što ti zapravo treba.

Mi smo rijetki narod na svijetu koji će prije kupiti modni detalj nego se najesti kruha. Ovdje se jedu splačine, jeftinjaža od masti i mljevetine za šačicu maraka, ovdje se vozi na ložu, puši brlja umotana u papir na kojoj stoji markiran logo. Ne moraš imati u frižideru, ali moraš biti u trendu!

Ovdje se tamni cvikeri nose zato što si pod njima cool i zajeban, a ne zato jer  ti jako smetaju zrake  sunca. Ako ste ikad išli napolje, sjetite se, jeste li i u jednom europskom gradu po sunčanom danu vidjeli toliko cvikera? E, u nas ih ima i kad pada kiša.

Zglajzali u nepovrat

Ponekad pomislim da smo baš mi izmislili samoreklamu, jer smo u skrivanju suštine jako dobri. A suština kaže da smo odavno promašili suštinu. I to suštinu življenja. Većini je suština gutanje i oponašanje  trač rubrike žutog tiska, a i idoli nam dolaze s istih stranica.

I onda se pitamo gdje je naš stav, gdje je naše JA? Gdje nam je mladost i volja? Gdje nam je snaga za pozitivne preokrete i efektne (r)evolucije? Eno je ode niz kanalizaciju bez kolektora, eno je otpepala niz džombastu cestu, eno je nestala s lovom Civilne zaštite, eno se zagubila iza knjiga koje niste pročitali i stranica koje ste ignorirali dok ste buljili u gluposti, ne obazirući se oko sebe! Eno je traje manje od baterije smartphonea!

Zapravo, to je i jedina stvar na koju ćemo danas opsovati. Ono kad ti istekne baterija, pa ga moraš uštekat'.

Za sve ostalo je kasno.