Okiti li se išta?

Kićenje nekog grada za praznike je civilizacijska tekovina.  Šarene lampice, veseli motivi i svjetlucavi borovi, ma kakav da su kič u oku ljubitelja fine kulture,  nekakav su simbol optimizma pred dolazak naredne godine. Ako je suditi po kićenju Mostara, baš kao i prethodnih godina, optimizam stanuje negdje drugdje.

Nazovimo to kićenje grada i nekim poklonom od Gradske uprave svojim građanima za posljednji mjesec u godini. Poklon građanima koji su vrijedno trpjeli istu tu Upravu svih 11 prethodnih mjeseci, razumjeli i ono nerazumljivo, pregrizli i ono što se pregristi ne može. Hladne škole, nesređen prijevoz učenika, NO Parking,  infrastrukturni kaos, život po mjeri  kraja pretprošlog stoljeća.

Sudeći po onome kako je grad okićen, Gradska uprava svoje građane cijeni baš kao onaj smotuljak dlaka i pamuka što se izvadi iz pupka.  I ne pogledaš ga, samo odbaciš.

Mostar izgleda tužno, sivo, kao u doba najcrnjeg realnog socijalizma. Blještavilo ne stanuje ovdje, prosto ti se čini da se Božić i Nova godina zbivaju negdje drugdje i da dolaze nekom drugom.  Božić i Nova godina događaju se na TV-u i u filmovima. A mi kao da nemamo uopće razlog mijenjati kalendar, jer  je kod nas uvijek jedna te ista godina.  I to već dulji niz godina. Zaglavili smo u tamo nekoj godini koja nam se iznova ponavlja, a skupa s njom ponavljaju se sve one iste stvari koje Mostar pretvaraju u neuglednu masu sivog betona i lošeg asfalta.

Reći će neki da je bolje da nam grad nema pretpraznični sjaj, jer bi to bila šarena laža, zaslijepljivanje ljudi pred stvarnim stanjem stvari, ali valjda su ljudi ovdje zaslužili barem to da im se grad barem načas izjednači sa svakim normalnim gradom napolju, barem ovaj jedan mjesec.  Ako nas lažete čitavu godinu, lažite nas barem još malo. Ali, jok! Mjesecima dijelovi grada žive u mraku bez javne rasvjete, ista se tamo gdje radi pali sa zakašnjenjem, ima ulica u kojima idu dvije žute sijalice, pa jedna bijela, pa onda opet žute, pa opet bijela, bez reda i bezveze, pa bi bilo lijepo da to barem u dvanaestom mjesecu oživi kako treba. Možda puno očekujemo?

A i to kićenje, kada slušaš ove naše odgovorne rekao bi da kićenje košta milijune maraka. Tako se dođe do ogromne cifre kad pretpostaviš koliko love treba, ako već 20 kugli i 16 svjetlećih zavjesa koji su nabavljeni ove godine, da pokažu da se nešto kao uradilo, koštaju 28.000 maraka!  Zaboravili smo pitati jesu li to one kugle što predviđaju budućnost, s obzirom da koštaju k'o Svetog Petra kajgana?

A zna svatko tko je ikada kupovao -  čudo jedno što može uraditi europaleta jeftinih kineskih lampica i drangulija, koja je komplet u konačnici jeftinija od jednog automobila za potrebe tamo nekog javnog velevažnog činovnika, ali u gradu u kojem na pravim mjestima sjede krivi ljudi i gdje je svaka imaginacija umrla već na ulaznim vratima Gradske uprave ne očekujte ni to.

Ostaje nam već spomenuta  imaginacija, koju oni nemaju, pa da zamislimo da su one PVC vrećice po granama zapravo očekivani dekor, papiri od toplih sendviča po grmlju naš ponos, a ambalaža od kupovne vode i jogurta po travi dobrodošlica Novoj. I da opalo lišće služi radi pojačanja dojma predbožićne romantike. Ili da, kao što reče jedan naš posjetitelj, svi mladi nezaposleni ovog grada objese svoje niškorisne diplome da vijore na vjetru, jer nizašto drugo i nisu.

Sivi grad, sivi ljudi, Gradska uprava koja nas farba godinama u 50 nijansi sive, eto u kakvom ozračju Mostar dočekuje Božić i Novu godinu. Ima ona jedna  pjesma koja veli: „Sivo, sivo, sve je sivo, spavaju stanari svaki u svom budžaku, u devet uveče' nema ništa živo, samo se zgrade crne u mraku“ u kojoj glavni lik mrzi sve živo, jer je ambijent u kojem živi nimalo inspirativan za bilo kakav optimizam i pokazivanje ljudske topline.

Dobro došli u Mostar, godine 2014.!