Od nasilu fašizma do nasilu vatrometa

I bi tako. Najavljeni povijesni trenutak nasilu je proguran pod povijesno. Samo što Federalna televizija ovog puta nije nakrcala stol u Dnevniku neukusnim buketom i obukla voditeljicu u žutoplavi dres.

Zato je na silu završio vatromet s mostarskog Huma uživo u programu iako ni puno važnije stvari iz Mostara nisu mogle završiti uživo na efteveu, a kamo li križ osvijetljen raketama Matice hrvatske. Reći će neki, barem jedna pobjeda. Složit će se svi da su vatreni novci mogli i bolje biti potrošeni, jer podvaljeno pismo i ne zaslužuje toliko vatre.

No, jutarnje predavanje aplikacije, dok se namučeni svijet u BiH ili još snalazi po magluštinama ili besposlen spava u krevetu, samo je još jedna navratnanos riješena stvar u BiH. A brojimo desetljeća kako smo navratnanos odradili bezbroj stvari koje su nas vratile korake i korake unazad. Koje smo usput prestali brojati.

Uporno nam se želi nametnuti priča kako smo, eto, nakon godina i godina razvlačenja po raznim pregovaračkim stolovima, napokon poslali pozitivan signal Europskoj uniji. Dakle, nakon što nismo uspjeli riješiti ništa od onoga što nam se godinama teglilo na vratu, odjednom smo se otrijeznili i poslali pismo da želimo u Europsku uniju. I onda se vratili pijanoj stvarnosti jer nikakav signal nismo poslali sami sebi.

Osim što još nitko građane nije pitao žele li u tu zajednicu, zaboravlja se i kako pola države nije načisto što sa sobom, baš kao ni ona druga polovina. Čini se kako smo zaigrali na kartu naše vječite nespretnosti, pa smo europskim likovima, tapšući ih po ramenu u ruke turili papir da mi, spremni da se mijenjamo, želimo u Europsku uniju. I to brže nego svi do sada, uz to se mijenjajući jednakom brzinom.

Zaboravljamo da jednom dijelu zemlje ne odgovara u tajnosti navodno dogovoreni mehanizam koordinacije. Zaboravljamo da smo se popisali ali da se europski ne možemo dogovoriti koju broju da stavimo na popis i da nismo još ni sjeli s Hrvatskom kako bi za stolom dogovorili probleme s trgovinom. U međuvremenu smo, na primjeru Turske, pokazali svijetu kako podvaljujemo kad trgujemo.

Dakle, pisanjem Europi da želimo u Uniju samo je još jedno slovo na papiru. A znamo kakva su slova na bh papirima. Očito da je da bh liderima poručeno da se nešto mora mijenjati i svaki strani dužnosnik u BiH i oko BiH, koji zna da ga se sluša, podsjeti lidere kako bi građani mogli izaći na ulicu i opet popaliti neku zgradu. Isto tako, ponuđeno je bh glavešinama da krenu s bilo kakvim reformama ako su već zapeli na Sejdić-Finciju i ostalom unormaljivanju ustava. A onda su, onako po europski, stisnuti ucjenom da novca nema bez micanja s mjesta, odlučili udariti na reforme, stavljajući ih na papir samo da pismo Europi ne bi morali pisati duplim proredom.

Znamo što znače reforme u BiH i zakoni na papiru. Ne vrijede za svakoga. Odnosno ne vrijede za one koji ih pišu. Tako se i prva izvikana stvar – moratorij zapošljavanja, ne provodi. Jer, pisci naše bolje budućnosti ostavili su između redaka jednu rupicu po kojoj mogu, brankovićevski, trpati u javna poduzeća sve one što su im odradili glasove po odborima. I njihovu djecu.

No, prečuli su, valjda, zadihani od trčanja prema europskom putu, koji ih još malo drži na životu, da su dirigenti naših puteva rekli kako će jedan od rezova biti i otkazi u pretrpanim javnim poduzećima. Tako su veliki najavili kako bi 70 posto uhljeba već trebalo početi razmišljati o štednji pred otkaze. Onako kako to Fadil Neoprošteni Novalić nalaže. Ostali će sačekati još jedno povijesno jutro u magluštinama ili nezaposleno u krevetima, jer ništa drugo navratnanos pisma i ukofoljene reforme ne donose.

I bi tako. Prođe povijesno jutro i dođe povijesna večer. Mostar se iz samo dan ranije na silu nakačenog antifašističkog fašizma pretvorio u postolje za nasilu aplikacijski vatromet i na silu želju da uđemo u veliku obitelj. A ni u ovoj tročlanoj ne možemo jedni druge očima vidjeti. Pa ni kroz europsku maglu.