Occupy Mostar

Đorđe Balašević u svojoj pjesmi "90-e" govori "...protesti sedamdesetih su više bili odraz mode...".

Možda bi isti stih opjevao i današnje prosvjede u Sarajevu, Banja Luci i Zenici. Pored opće katastrofalne situacije u državi, pokrenuti bilo kakvu vrstu prosvjeda tek nakon poziva s Wall Streeta vjerojatno može biti samo odraz mode.

Ipak, Bosna i Hercegovina je imala svoje prosvjednike. Kao i na Olimpijskim igrama, "važno je sudjelovati" je još jednom dokazalo svoju ispravnost. Sudionicima ovih prosvjeda treba čestitati, jer u sredini poput BiH i ovakvi prosvjedi su rijetkost, posebice masovni prosvjedi kojima je cilj opće dobro.

Kao primjer konstruktivnih prosvjeda, mogu se uzeti gay parade. Protivnici ove vrste događaja često govore kako homoseksualne osobe nisu diskriminirane, i kako njihove parade služe samo za iritiranje ostalog naroda.

Ali organizatori gay parada imaju specifične ciljeve do kojih žele doći: pravo na brak, pravo na usvajanje djece, pravo na iskazivanje ljubavi na ulici bez straha od batina. Može se netko slagati ili ne slagati s ovim ciljevima, ali se do njih pokušava doći na jedini mogući način: skretanjem pažnje na sebe.

Isti princip vrijedi i za studentski prosvjed u Mostaru prošlog ožujka, koji je održan s ciljem potpore "trećem" entitetu. Nekolicina studenata se okupila i zahtijevala je treći entitet. Slagao se netko ili ne s njihovim ciljem, studenti su iskoristili legalna sredstva i zahtijevali su nešto. I što nije mala stvar, izašli na ulicu i prosvjedovali u Mostaru.

S obzirom na masovnost i dugotrajnost prosvjeda u New Yorku, a posebice u Rimu, može se reći da je nezadovoljstvo dugo tinjalo u narodu ogorčenom na vlasnike krupnog kapitala, koji državnu pomoć ne vide kao sredstvo izlaska iz krize, već kao profit kojim će se isplaćivati bonusi menadžerima ili organizirati basnoslovno skupi "corporate retreat" i općenito način da se riješi trenutačni problem i nastavi po starom.

Vratimo se na aktualne prosvjede. Bili oni odraz mode ili ne, ljudi su u Sarajevu, Banja Luci i Zenici izlaskom na ulice dali do znanja da smatraju da nešto nije u redu, da im nešto smeta.

U Mostaru takvog nezadovoljstva nema.

Mostar izgleda nema nikakvih problema. Zaposlenost cvjeta, umirovljenici su siti, ceste su ravne, ulice čiste, internet je brz, a Kim Han Sol se osjeća kao kod kuće. Nema ničega što bi ikoga izvelo na ulicu s ciljem konstruktivnog prosvjeda.

Istina, narod se okuplja, i kad se dobivaju, i kad se gube utakmice, a prije par dana, i kad se igra neriješeno. Izgleda kako jedino sport može omasoviti narodne osjećaje, iako ovi događaji često znaju završiti nasiljem.

Na žalost, čini se kao da Mostar nikad neće imati prosvjede organizirane zbog općeg dobra. Malodušnost u kombinaciji sa specifičnim mentalitetom koji, najblaže rečeno, relativizira tuđe uspjehe i nastojanja, suzbija svaku nadu da će prosvjed proizvesti ikakav rezultat. Osim toga, koloplet politike i gospodarstva s pravom obeshrabri potencijalne prosvjednike koji vrlo lako mogu očekivati i gubitak radnog mjesta.

S ovakvom praksom saginjanja glave i ignoriranja problema u društvu i državi, teško da se može očekivati ikakav pomak naprijed.