Nemjerljiv značaj Referenduma o neovisnosti Bosne i Hercegovine

Profesor ustavnog prava Kasim Trnka u razgovoru za Fenu povodom 25. godišnjice neovisnosti Bosne i Hercegovine istaknuo je nemjerljiv značaj referenduma iz 1992. godine kao legitimnog čina iskazivanja volje bh. građana, koji su se tada izjasnili za neovisnu, suverenu i međunarodno priznatu državu BiH.

„Taj značaj ogleda se, prije svega, u afirmaciji pozicije građana, kao pojedinaca koji su nosioci prava, odgovornosti i koji su izvorni nosioci suvereniteta, odnosno oni koji odlučuju o najkrupnijim pitanjima jedne zajednice, a što je zajednička karakteristika svih modernih demokratskih država - precizira Trnka.

Prema egzaktnim pokazateljima, na Referendumu o neovisnosti Bosne i Hercegovine 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine glasalo je 2.073.568 građana/glasača BiH (izlaznost 63,6 posto), od kojih je 99,7 posto bilo za neovisnost.

Profesor Trnka, koji je u svojstvu eksperta bio član delegacije BiH tokom cjelokupnog mirovnog procesa, zaključno s Washingtonskim i Daytonskim sporazumom, detaljno je elaborirao pravne i političke implikacije referenduma za neovisnost BiH, a u kontekstu očuvanja višestoljetnog kontinuiteta države, kao i kronologije dešavanja koja su prethodila proglašenju neovisnosti BiH.

Pojasnio je da je zahtjev za raspisivanje referenduma o odluci građana - da li žele BiH kao neovisnu državu potekao od Arbitražne komisije za bivšu Jugoslaviju (sastavljena od predsjednika ustavnih sudova Španjolske, Francuske, Belgije, Njemačke i Italije), koja je, zapravo, bila savjetodavno tijelo tadašnje Konferencije o Jugoslaviji, a koju je Europska zajednica (EZ), kasnije Europska unija (EU) formirala u rujnu 1991. godine.

„BiH je kao i druge bivše republike SFRJ do kraja 1991. godine podnijela zahtjev za međunarodno priznanje, a Arbitražna komisija je imala zadatak da procijeni svaki od tih zahtjeva i kada se radi o BiH ova komisija je Mišljenjem br. 4 iz siječnja 1992. utvrdila da BiH ispunjava sve uvjete koje je tada EZ tražio od država koje apliciraju za međunarodno priznanje, uz konstataciju da srpski članovi tadašnjeg bh. predsjedništva i vlade nisu podržale taj zahtjev“ navodi Trnka.

S obzirom na novonastalu situaciju uslijedio je zahtjev Arbitražne komisije u vezi s održavanjem referenduma građana BiH pod međunarodnim nadzorom da bi se izjasnili o tome da li žele da BiH bude neovisna i suverena država i kao takva bude priznata od, prije svega, EZ-a i drugih država, dajući na taj način prednost volji građana da se bez diskriminacije i pritisaka izjasne o tom pitanju.

Podsjeća da je Skupština BiH 27. siječnja 1992., postupajući u skladu s tim zahtjevom, donijela Odluku o raspisivanju referenduma 29. veljače i 1. ožujka 1992. godine s pitanjem koje, zapravo, predstavlja ustavnu definiciju BiH, a koje je glasilo - Jeste li za suverenu i neovisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?

„ Nažalost, srpske političke stranke onda su vršile pritisak na građane da ne izađu na referendum. Ipak, i pored svih pritisaka referendum je održan i njegovi rezultati su proglašeni 1. ožujka, prema kojima je na referendum izašlo oko 64 posto građana te je više od 99 posto bilo za međunarodno priznanje BiH, a nakon čega je EZ 6. travnja 1992. U ime država-članica priznala BiH kao neovisnu i suverenu državu, a dan kasnije, 7. travnja Sjedinjene Američke Države su 'u paketu' priznale Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku - naglašava Trnka.

Istovremeno, smatra potpuno neutemeljenim pokušaje izjednačavanja legalnog i legitimnog referenduma građana BiH i tzv. 'plebiscita' koji je krajem 1991. organizirao SDS, insistirajući na izjašnjavanju srpskog naroda - da li želi da ostane u sastavu tadašnje Jugoslavije, a koji je proveden bez ikakvog međunarodnog nadzora i prema unaprijed propisanim pravilima.

U osvrtu na aktualno stanje i ulogu međunarodne zajednice u svim ovim procesima, Trnka je stava da su u tom pogledu prisutne velike oscilacije u odnosu na BiH, te da je angažman EZ-a po izbijanju rata, odnosno agresije na BiH bio u znaku triju neuspjelih mirovnih planova (Kutiljerov, Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov), nakon čega su se početkom 1994. u proces uključile Sjedinjene Američke Države i dovele do zaustavljanja rata u BiH putem Washingtonskog i Daytonskog sporazuma.

„Jedno vrijeme SAD i ostatak međunarodne zajednice su pomagali na stabilizaciji prilika u BiH i može se reći da je njihova uloga bila primjetna do 2006.. Nažalost, a vjerojatno zbog pomicanja fokusa međunarodnih interesa s Balkana na neka druga područja, interes za BiH je opao i danas su prisutne posljedice izostanka njihovog značajnijeg utjecaja na procese u BiH - ističe Trnka, navodeći da je taj utjecaj i dalje potreban, „iako bi bilo bolje da BiH može funkcionirati bez međunarodne zajednice“.

Dodao je da sistem ustanovljen u BiH ima mnogo mogućnosti blokada/opstrukcija od političkih snaga koje ne žele BiH, te da je, generalno, posmatrano jedini izlaz u pristupu BiH europskim integracijama i ispunjavanju kriterija za ulazak u EU, uključujući i promjene Ustava BiH provođenjem presuda Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu u predmetima „Sejdić-Finci“, „Pilav“ i drugima, a potom i temeljitije ustavne reforme kojom bi bili uspostavljeni demokratski mehanizmi otklanjanja blokada.

Kada se radi o aktualnom trenutku kroz koji BiH 25 godina od stjecanja neovisnosti prolazi, Trnka smatra da BiH mora raditi sve na vlastitoj stabilizaciji, pri čemu je nužna ozbiljna podrška međunarodne zajednice, uključujući prijem BiH u europske integracije, odnosno otvaranje procesa pregovaranja o ispunjavanju kriterija, čime bi se poboljšavali uvjeti i stvorio ambijent za neophodni napredak u funkcioniranju i kreiranju demokratskog ustavnog poretka.

U kontekstu odnosa građanskog i nacionalnog principa u BiH, Trnka apostrofira da je svugdje u demokratskom svijetu građanski princip temeljni, te da pritom u BiH treba maksimalnu pažnju posvetiti pitanju nacionalne ravnopravnosti, ali ne samo sva tri konstitutivna naroda, nego i svih onih koji predstavljaju nacionalne manjine i koji se nacionalno ne izjašnjavaju.

„Treba stvoriti institucionalne pretpostavke, a ne teritorijalizaciju nacionalnog interesa. Te pretpostavke podrazumijevaju osiguranje pune ravnopravnosti svakom narodu, uz ostvarivanje optimalnog balansa između građanskog i nacionalnog. Dakle, da se u pitanjima koja se tiču isključivo nacionalnog identiteta, kulture, tradicije, jezika, običaja...osigura puna zaštita tog nacionalnog interesa, a da se o svim pitanjima koja se tiču interesa svakog građanina, na jednak način odlučuje po principu građanskog odlučivanja - zaključio je profesor Kasim Trnka u razgovoru za Fenu.