Ne postoji kontinuitet u prevenciji vršnjačkog nasilja

Na konferenciji pod nazivom ''Međuvršnjačko nasilje na osnovu različitosti'' danas u Sarajevu je istaknuto da se o vršnjačkom nasilju uglavnom govori kada se nešto već dogodi, te da ne postoji kontinuitet u prevenciji, niti objedinjeni podaci o vršnjačkom nasilju u školama.

Konferenciju je organizirao Sarajevski otvoreni centar uz podršku Ambasade Savezne Republike Njemačke (Njemačka suradnja) s ciljem da se razgovara o problemima s kojima se suočavaju djeca, posebno na osnovu različitih rodnih identiteta, kao i da predstave dobre prakse borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Sarajevski otvoreni centar, kako je kazala projektna koordinatorica Jasmina Čaušević, već dugo vremena prima pozive učenika, nastavnika ili roditelja s pritužbama da je dijete doživjelo neprijatnost ili neki vid nasilja u školi zbog svog rodnog izražavanja.

''Jednostavno, ako se dijete ne ponaša u skladu s onim što je njegov spol drugari ili drugarice ga izlažu raznim neprijatnostima, pa i nasilju. S obzirom na to da to već dugo traje odlučili smo da se sustavno pozabavimo tim problemom i počeli smo istraživanje zajedno s velikim brojem organizacija koje se bave nasiljem nad djecom i međuvršnjačkim nasiljem. Godinu dana smo radili različite radionice, a urađeno je istraživanje koje ćemo predstaviti na konferenciji koja je okupila predstavnike relevantnih institucija, nevladinih organizacija i druge'', dodala je Čaušević.

Pročitajte još

Međuvršnjačko online nasilje - O njemu se ne priča, ali postoji!

Autorica istraživanja Slobodanka Dekić kao suradnica Sarajevskog otvorenog centra radila je na mapiranju inicijativa i programa koji se tiču prevencije vršnjačkog nasilja.

Ono što su rezultati mapiranja pokazali, kako je navela, jeste da prije svega postoji ozbiljan nedostatak podataka kada se radi o vršnjačkom nasilju u školama. Ti podaci se ne mogu naći na jednom mjestu da bi se napravio neki presjek i dobila jasniju sliku o trendovima kada se radi o ovom problemu.

''Nažalost, o vršnjačkom nasilju govorimo onda kada se nešto ekstremno već desi i ne postoji kontinuitet u prevenciji koji ne trebao da podrazumijeva samo radionicu u školi koja se organizira jednom mjesečno ili godišnje. To je tema o kojoj s učenicima treba govoriti stalno'', istaknula je Dekić.

Što se tiče institucija, kako je dodala, postoji problem nedostatak podataka, ali također i neujednačen pristup tom problemu. Smjernice koje postoje se ne implementiraju jednako, odnosno i njihova implementacija zavisi od zainteresiranosti i spremnosti same škole da radi na tom problemu.

''Lokalne nevladine organizacije koje aktivno rade u vezi ovog pitanja ukazale su nam da škole često zataškavaju slučajeve nasilja, odnosno rade na tome da se to ne pročuje jer bi moglo imati negativan utjecaj na naredne upise đaka u te škole. Nama je posebno bitno bilo pitanje koliko se ta rodna dimenzija vršnjačkog nasilja uopće radi u školama i koliko su škole svjesne tog aspekta problema. Nažalost, rezultati mapiranja su pokazali da se o toj rodnoj dimenziji govori malo ili nikako'', navela je Dakić.

Belma Žiga, psihologinja u Fondaciji Krila nade, u svom predavanju fokusirala se na problem stresa manjine, odnosno u ovom slučaju seksualne manjine.

''Osobe koje su u okviru te seksualne manjine skoro svakodnevno doživljavaju odbacivanje i različite vrste nasilja što rezultira stresom manjine, koji onda utiče na njihovo mentalno zdravlje. Dokumentirani su kroz istraživanja veći nivoi anksioznih i depresivnih poremećaja, te konzumacije psihoaktivnih supstanci, pokušaja suicida među LGBTI mladima, ali ne zbog njihovih karakteristika nego se to upravo objašnjava stresom manjine. Stručnjaci su izašli s jednim modelom manjinskog stresa koji kroz određene faktore objašnjava zašto dolazi do slabljenja mentalnog zdravlja u ovoj populaciji'', navela je Žiga.