Nakon 24 godine: Susret ranjene Mostarke i reportera CNN-a

Mostar 1993. godine - grad pod opsadom. Stradanje - svakodnevnica. Selma Handžar, desetogodišnja djevojčica zadobiva teške tjelesne ozlijede. Šanse za preživljavanje su male. Njena majka Nermana moli za pomoć.

Prvi izvještaj iz opkoljenog Mostara o stradanju građana poslao je ratni reporter CNN-a, Brent Sadler. On i njegov tim prije 24 godine zabilježili su objektivom kamere ratne strahote i patnje Mostaraca. Jedan od najpotresnijih snimaka koji su poslali u svijet jeste snimak ranjene djece, sestre i brata, Selme i Mirze. Djevojčica je bila teško ozlijeđena, a šanse da preživi male, piše N1.

Selma je preživjela, kao i njen brat. Dvadeset i četiri godine kasnije, Selma živi u Americi. Uspješna je i ostvarena žena, majka dvoje djece.

U ekskluzivnom intervjuu N1 televizije, tada ratni reporter, a danas direktor uredničkog kolegija N1, Brent Sadler, prvi put susrest će se sa Selmom i njenom majkom Nermanom.

One ekskluzivno za N1 govore o vremenu stradanja i preživljavanja u Mostaru, bitkama za život, ali i oprostu.

Što se desilo dana kada su Vam ranjena djeca?

"Jako mi je teško pričati o ovome...", rekla je kroz suze Nermana Handžar.

Selma se prisjetila kako se sve dogodilo...

"Ranjeni smo ja i moj brat. Mirzi je bilo 8 godina, a meni 10. U ratu se nije smjelo izlaziti, a mi smo bili na prvom katu. Moj tata je ranjen 10 dana prije nas u koljeno. Dok je mama njemu previjala ranu, brat i ja smo izašli iza kuće pet minuta, jer nam je dosadilo biti u kući i slušati granate. To je bila sekunda vremena. Mi smo izašli vani i nije prošla ni minuta kada su dvije granate pale. Ja sam izgubila desnu ruku, a koljeno mi je ozlijeđeno. Moj brat je izgubio pola stopala", ispričala je Selma.

Na pitanje koja joj je bila tada najveća briga, majka Nermana je odgovorila:

"Kada se to dogodilo nisam htjela da pomislim da se to dogodilo Selmi i Mirzi. Međutim, tog trenutka htjela sam da umrem. Poslije, svjesna sam bila da ta djeca trebaju majku, da im je najpotrebnija pomoć... Nisam neki vjernik, ali vjerujem u Boga, dao mi je neku snagu i razum je prevladao. Znala sam da moja djeca bez mene neće opstati, kao i bez njihovog oca."

Emocije su preplavile Nermanu tijekom prisjećanja na nemile događaje.

"Nikada to neću preboliti. To nikada neću zaboraviti. Oprostiti mogu, ali zaboraviti neću nikada. Ljudi smo, treba da opraštamo jedni drugima. Ako tako svi budemo radili mislim da će naša država funkcionirati i mislim da će narod drugačije misliti. Moramo opraštati jedni drugima, iako je teško. Ja govorim kao majka kojoj je oboje djece ranjeno trebamo opraštati."

"Selma, da li možeš oprostiti?"

"Moram oprostiti, jer ako ne oprostimo nikada ne možemo nastaviti sa životom. Ipak, prvi put kada sam otišla u Mostar 2002. godine bilo mi je vrlo teško. Ja nisam mogla da vjerujem da će mi biti tako teško. Ali morala sam zbog sebe oprostiti. Ali nikada neću zaboraviti jer je to promijenilo naš život totalno."

Nakon što je emitiran taj prilog Brent je imao priliku razgovarati sa Selomom.

"Prije svega je važno da kažem, Selma je bila lice konflikta i ozljeda koje sam ja sa sobom nosio više od dva desetljeća. Tako da je ovo jako emotivno vrijeme i za mene. Mnogo emocija je u meni večeras i naravno. Vas dvoje ste jako hrabre. Hvala vam što ste s nama večeras u ovom specijalnom programu, obje Selma i Nermina. No, ono što bih ja sada želio jeste, Selma, da te vratim 23-24 godine unazad u bolnicu do koje sam tada uspio doći usred konflikta kada sam te našao u krevetu nakon amputacije desne ruke s licem, kao što sam to tada i opisao, pod maskom oštećena i ozljeda od gelera. Djelovala si mi kao da si bila sedatirana, da li se sjećaš ičega za vrijeme tog kritičnog vremena svojih ozljeda?", pitao je Sadler.

Selma je odgovorila:

"Svakog trenutka, Brent. Ako se razmislim i vratim se u trenutak vožnje prema bolnici... razgovarala sam malo s majkom prisjećajući se tih vremena i fokusirajući se na ovaj razgovor i kako će proteći, nemam uopće poteškoću da razgovaram o ovome, za mene je to terapeutski, ali za moju majku ne mogu ni razumjeti s čime se nosila i kako se s tim nosila, za mene osobno, jer sam pričljiva, emotivna, volim se više folusirati na to dokle nas je ovo iskustvo dovelo, a posebno svaki 20. kolovoz, koji je godišnjica naših ozljeda, volim da o tome razgovaram svake godine i da se vraćam tim trenucima. Dakle, kada se prisjećam trenutka vožnje prema bolnici, najteži trenutak za mene bio je kada su mi prebacili deku preko glave, i kao u snu, kada pokušavate vrištati, ali nemate glas, trenutak je kada pomislite 'Bože, pa oni misle da sam ja mrtva!'. A, nisam, potpuno sam svjesna svega, samo sam izgubila glas. To je vjerojatno bio i prvi put da sam izgubila svijest. Kada smo stigli u bolnicu, bila sam potpuno svjesna i kao što znate nije bilo anestezije za amputacije, tako da sam morala proći i kroz to, osjećajući sve u potpunosti. Zatim, previjanja i kao što ste spomenuli, moje lice je bilo u vrlo lošem stanju. Sjećam se da sam pitala medicinsku sestru za ogledalo, jer sam željela vidjeti kako izgleda. Očigledno je bilo nešto na mom licu. I dala mi je ogledalo, što vjerojatno nije trebala učiniti. Sjećam se da sam vrištala, nisam mogla vjerovati da je to moje lice."