Najveća akcija trebat će reprizu

Još jednom je Bosnom i Hercegovinom protutnjala najveća policijska akcija ikada. Uspjelo se državno tužiteljstvo pohvaliti kako je akcija protiv utaje poreza i pranja novca najveća akcija u poslijedaytonskoj BiH. Prije toga je zbunilo stanovnike ove posttraumatske zemlje s imenima akcije. Malo se radilo o Mesu, malo o Brendu, pa je ispadalo da su u dvije odvojene akcije uhićeni isti ljudi.

Doduše, ako je vjerovati svemu što se uz uhićene veže, ne bi bilo dovoljno ni nekoliko paralelnih akcija da ih se ulovi za sve prekršaje. Iako nikada nisu ni bježali.

Da je riječ o još jednom cirkusu ili o predstavi koja će se kasnije pretvoriti u cirkus govori i činjenica da su u najvećoj policijskoj akciji protiv ove vrste kriminala pali zbog samo 11 milijuna iako i vrapci na grani znaju da bi mnogi u ovoj zemlji trebali pasti zbog puno više milijuna zarađenih na isti ili sličan način koji se na teret stavlja uhićenima.

Da je riječ o predstavi govori i hvaljenje države da je pratila ove kriminalne radnje čak pet godina. Dakle, država je, kroz dva mandata, gledala kako organizirana skupina radi to što radi i, što je najgore, dopustila da glavni glumci skupine ležerno sjednu u ministarske fotelje najbliže što mogu proračunu u kojeg, kako tvrde istražitelji, nisu vraćali novac. Glumeći Sherlocka Holmesa, država im je dopustila, provjerivši da su s novcem previše na ti, da iz proračuna opet uzimaju sebi i svojima.

Mi smo do tada gledali neke druge cirkuse. Kako se plijen ove najveće akcije izruguje narodu govoreći mu da štedi tako što će prestati jesti ili galameći na novinare da ga nije briga što je kršenje zakona to što su mu žena i dijete u službenom automobilu, sa službenim vozačem, tamo gdje ne bi trebali biti. Galama bi bila razumljivija da su novinari uhvatili zaglavljene samo ženu i službenog vozača.

Dok je država pušila istraživačku lulu, mi smo gledali naslikavanje plijena iz ove najveće akcije, u plavim odijelima, slušali kakav preustroj države trebamo napraviti i čitali kako se poticalo stranačke i podobne saksije na balkonima, kako se lijepi u ime domaće proizvodnje vlastita faca po drvećima i kako se u svojstvu ministarstva promovira stranka, odnosno, privatni biznis ministra.

Da je riječ o još jednom pravosudnom cirkusu, i da je samo pravosuđe pod šarenim šatorom u kojem žongliraju pogrešni ljudi, govori i činjenica da je glavni glumac ove predstave protiv samoga sebe podigao četiri kaznene prijave. Čudno, iako je po tom činu ispalo da sam u sebe sumnja, tužiteljstvo nije pronašlo ništa zanimljivo u tim prijavama, pa smo odgledali još jednu epizodu u kojoj je pravda usporena kako emocija u šupljim indijskim sapunicama.

Da je riječ o državi-cirkus govori i pravljenje slijepim federalnog premijera koji je, osim malog čuđenja pred novinarima, tijekom sjednice svoje vlade zaboravio da mu fale dva ministra, da su u pritvoru i da čitava regija bruji o njihovu uhićenju. Zaboravio je federalni premijer valjda pobrojati sve prisutne kao što ih je brojao, vozeći se na sjednicu vlade autobusom, glumeći konduktera i štednju.

Iscrpljeni blebetanjem o pravdi, ljudi koji na svakom koraku vide nepravdu i nad kojima se nepravda trenira već desetljećima, naslušali su se hvaljena o najvećim akcijama i stajanju u kraj onima koji su se ogriješili o šuplje zakone ove zemlje.

Treba se sjetiti samo najveće policijske akcije kada je 600 policajaca lovilo vehabije po bosanskim selima. Nakon četiri godine, morali su ih loviti opet. Zato, neće nas čuditi ako ova najveća akcija u poslijedaytonskoj BiH, bude trebala reprizu, reprizu reprize i novo lovljenje ulovljenih za iste grijehe.