Mostarski mrak i 48 redaka za spas

Veliki lideri u ovoj zemlji, koji su davno prestali biti lideri naroda pretvorivši se u lidere svojih vojski za popunjavanje pozicija na svim razinama, pomjerali su proteklih dana datume za dogovore. Gatali su koji će dan u tjednu biti najbolji za uspostavu vlasti. Jednima je odgovarao ponedjeljak, drugima isto ponedjeljak, samo im nije odgovarao tjedan. Pa je onda nekima bilo najbolje da se stvari riješe vikendom. A vikend kao vikend; ne radi se ni radnim danom, kamoli da se mozga vikendom o nečemu što će ionako biti isto.

Drugi su se kleli kako nije do njih i da je sve davno moglo biti svršeno. Pa su predlagali sredinu tjedna. No, onda je ispadlo da jedni početak tjedna računaju od nedjelje, a drugi od ponedjeljka, pa nije došlo do konsenzusa o tome što je sredina. I tako je priča o uspostavi vlasti, u kojoj uvijek fali jednog naroda i u kojoj uvijek ima previše gladnih otvora koje treba zatvoriti mekim stolicama, nabavljenim netransparentnim javnim nabavkama, vraćena gdje je bila. Na početak. I na početak kraja, koji predugo traje u ovoj zemlji.

I dok se gatalo o najpogodnijem danu i putovalo na putovanja bez kojih se moglo, čekao se sudbonosni papir. Budućnost zemlje stala je u 48 redaka s jednom glupom fusnotom i trebala bi biti proslijeđena Europi uz klimanje glavom kako će sve napisano biti ispunjeno. Europa će se, po tko zna koji put, baš kao i mi, pretvarati da vjeruje klimačima i potpisivačima dubokoumnih 48 redaka s jednom glupom fusnotom. A klimači će, u klimavoj zemlji u kojoj se zbog potpisa ne može pasti na sudu ni s vlasti, nastaviti po svome.

A onih 48 redaka i jedna glupa fusnota, jasno je, neće učiniti ništa boljom ovu zemlju za život. Premalo je redaka da ispravi sve izrovareno borbom za poziciju s koje je teško pasti i iz koje se teško izdvojiti iz začaranog lanca privezanog za državne jasle. Na bilo kojoj razini.

Jer niti jedan od onih redaka neće prepoznati kao nenormalno da mostarski centar za socijalni rad smatra utočištem za nekoga kuću u kojoj nema ničega osim kauča. Ni struje. Niti jedan redak u dugoočekivanom papiru ne govori o tome da nije normalno da institucija privezana za državne jasle ne plaća struju toj istoj državi, hvaleći se kako je nesretniku dala smještaj kojim upravlja. Pa se onda i bez struje smatra centrom koji će popraviti socijalnu sliku države i spasiti jedan mladi život sklanjajući ga s ulice u kuću koja će mu samo detaljnije pokazati da državu i one privezane za jasle u kojima ne može nestati novca boli neka stvar za njegovu sudbinu i njegov život. Naravno, stavke u proračunu uvijek su opravdanje za sve nenormalno u državu koja se sama od sebe sklanja u mrak.

Jer, čini se, samo je u ovoj državi, čija se budućnost svela na 48 redaka i jednu glupu fusnotu, smatra normalnim čovjeka s ulice skloniti u kuću u kojoj se ne može živjeti i to opisati na nekim svojim papirima obavljenim poslom.

Sklanjanje u mrak života, koji je ni kriv ni dužan prepušten na brigu državi, pokazatelj je koliko država misli na one koje spominje na onome papiru.

''... p?v?ć??u i pr?viln? usm??re s?ci??lnu z?štitu, t? stv?r? p?vl?no i pr?v?dno s?ci??lno ozračje...'' citat je iz onih 48 redaka uz glupu fusnotu u kojeg teško tko da može povjerovati. Najmanje u mraku u koji ga je država skrila. Zbog toga papir s 48 redaka budućnosti i jednom glupom fusnotom je potvrda da i mrak nekog drugog neba bolje grije od praznih obećanja lovaca na meko pod dupetom svoje vojske i još mekše pod svojim gladnim otvorom.