Mostar, podijeljen grad

Da je Mostar naopak grad, to svi znamo. Gradski oci su zapravo očusi, a rodbina strateški smještena na ključna mjesta ne bi znala voditi ni kravu Šarulju na ispašu, a kamoli grad ove veličine.

Ali, taman kad misliš da si se naviknuo na sve, opet te nešto iznenadi. MO Parking smo već apsolvirali, zaključili smo da je projekt, baš kao i naša vrla Gradska uprava, sklopljen s kolca i konopca. Pokušaj koji otpočetka smrdi na još jednu akciju da se „na buku“ maznu pare, da se neki opet „ugrade“ na račun građana. A novac za sofware, pauk-vozila i ostale „sitnice“ već je potrošen, za cijenu se nije pitalo. A zašto bi se i pitalo, kad će građani sve na kraju platiti?

Dječje igralište iza (trenutne) Treće Osnovne je primjer da tko s đavolom tikve sadi ne može očekivati pošten urod. S obzirom da se gradonačelnik Ljubo uslikao s lopatom na otvaranju igrališta, nekako smo automatski posumnjali da će taj posao išta valjati. Eno, jedan odvaljen koš danima stoji krnjav, točnije polomljena tabla podsjeća svakog prolaznika na kvalitet izvedenih radova. Da ne spominjem prostor oko igrališta, koji je prekopan, stavljene su klupe, ali netko se malo za*ebao u proračunu, pa blatnjava lokva pokrije sve čim padne jača kiša. Tko li se samo tu „ugradio“?

Kud god da pogledaš, u ovom gradu sve same „ugradbe“. Tko li se samo svako malo „ugrađuje“ u posao s farbanjem linija po ulicama grada, takozvane horizontalne signalizacije? Znamo da postoje javni natječaji, ali znamo i da to kod nas nije pošteno natjecanje. Vjerujem da u specifikaciji lijepo navedu boju najveće kvalitete, a onda bojanje vrše vodenim bojicama. Kako drugačije objasniti da par dana nakon farbanja boja naprosto nestane? Ili je nekome u interesu da crte na cesti nestanu čim prije, da bi se opet mogle uzeti pare za novo prefarbavanje? Farbaju nas, građane, istom dinamikom kako farbaju i crte na cesti.

Najkomičnija je situacija koju možete i sami vidjeti na mostarskim cestama su duple linije, jedna preko druge. Mnogi građani su možda pomislili da imaju disleksiju ili su se od jedne pive ucugali, ali srećom ništa od toga. Znači, nanesen je novi sloj bijele boje, ali stare su crte po sredini ceste ostale, izbijedjele, ali još uvijek dovoljno vidljive.

Međutim, nove i stare nisu „u liver“, pa imamo situaciju da sve izgleda kao da su dječica farbala. Ili netko bez ikakvog osjećaja za posao koji obavlja. Crte se ne poklapaju i ako tražite dokaz da je u ovom gradu sve traljavo i urađeno tek onako „da se uradi“, nećete naći bolji.

Bez ikakvog ozbiljnog plana u nas se grade mostovi, ceste i pločnici ne dok se posao završi, nego dok ima para. Ili tako čest slučaj da netko dobro upućen pokupuje privatnu zemlju oko mjesta radova, pa onda traži golem novac da se radovi nastave.

Tu nađete zanimljivu situaciju da je Gradska Uprava samo servis za usisavanje naših zajedničkih novaca u privatne ruke. Zato imamo niz nedovršenih projekata. I ceste koje završavaju zidom ili naglim suženjem ili prelaze iz jedne trake u drugu.. Do kad? Valjda dok netko ne pogine.

Znalci koji postavljaju vertikalnu signalizaciju to rade ofrlje, Vrh Avenije (koji to više nije) je i dalje pogibeljno mjesto , čekaj samo da raja malo apsolvira novonastalu situaciju, pa krene opet po starom. Uskoro će opet kiše, pa će opet lišće na ulice. Pa će opet tragovi kočenja ćelavih guma biti jako, jako dugi.

A što se tiče lišća, na svijetu postoje gradovi gdje je jesen romantični dio godine, gdje ljudi idu uživati u opalom lišću po parkovima, ali nema šanse da će se suočavati s opalim lišćem na ulicama, i to danima, kao u Mostaru.

Tri komunalna poduzeća, a grad prljav. Sreća da imamo buru, pa otpuhne smeće i lišće. I to u skladu s onom gradonačelnikovom da je Mostar talac vremenskih promjena. E moj, 'naćelniće, da nema promjene vremena ugušili bi se u vlastitom smradu.

One sramote od ruševina na Glavnoj ulici i dalje stoje. I turisti ih izgustirali i nisu im više interesantne. Pita mene neki dan jedan Nizozemac, kako to da nismo popravili sve te zgrade, bile su tu kad je zadnji put bio 2007., bile su, kaže, tu i 2004., bile su i 2001. Njemu, kaže, to nije više zanimljivo, a, vjeruje, ni ostalim turistima. Kako da mu kažem da to nije dio turističke ponude, nego dio našeg zajedničkog sranja, mnogovlašća, suvlašća i nemara?

Kako mu reći da je grad i dalje podijeljen? I to podijeljen na one koji parazitiraju na njemu i na one koji u njemu žele živjeti kao ljudi. Nažalost, paraziti i dalje kolo vode. Karte su tako podijeljene. Kad već o podjelama pričamo. A znate već da gdje su karte tu je i varanje.