Mora li vatreni Hrvat biti vatreni idiot?

Većina navijača hrvatske nogometne reprezentacije nakon poraza od nogometne sile Španjolske bila je ponosna na vitešku igru i posljednju taktiku Slavena Bilića.

Bila je to klasična hrvatska pobjeda – ponosni poraz u kojem se nije imalo kome što zamjeriti. Možda Rakitićevoj glavi, možda Starkovim očima i nijemom pištaljkom. Ali sve su to samo stvari koje će ostati tema za stručne analize uz pjenušavi i hladni navijački rekvizit.

Hrvatsku reprezentaciju pratili su svi Hrvati na svim dijelovima svijeta gdje su to mogli. Pratili su je i Bošnjaci, i Srbi, pratili su je i ostali, i ovakvi i onakvi. U Mostaru se navijalo. Do 88. minute. Nakon toga su osokoljeni dječaci, golih prsa, ukrućenih bradavica i plutajućeg mozga u pivskoj bari krenuli u obračun s nevidljivim mračnim silama na crti razdvajanja.

Zapjenjeni, okićeni krunicama, na kojima su njihove bake nekada molile milost od Boga, a u kojima oni danas uokvireni proklinju ''pravo hrvatski'' sto bogova odjednom i to stotine puta dnevno, krenuli su u obračun s mrakom na ''Španjolcu''.

Zanimljivo, kako se bijes u glavama tih vatrenih navijača, nakupi točno do utakmica, pa se nezadovoljstvo krene izbacivati u mrak. Rekao bi čovjek da je vatrena gomila zabrinuta za ekonomsku situaciju u zemlji, da ih brine što nakon srednje škole idu na korumpirane i ''privatne'' fakultete, što nemaju budućnost ili što su im gradski oci iz džepova roditelja uspjeli izvući još 3,6 milijuna KM za čistoću nikad čistog grada.

Ali ne. Mračne sile napunile su pileća prsa vatrenih navijača, pa su Hrvati opet ispali idioti, boreći se za neki cilj protiv policije. Reći će netko da se gomila nepravda prema Hrvatima u BiH, pa da se politički svjesna omladina buni protiv toga. No, njih treba podsjetiti kako se na prosvjedima nakon izbora, kad se galamilo o majorizaciji i gaženju prava, na mostarskom Rondou, mjestu gdje se u skupim autima kupe napirlitane djevojčice s krunicama oko vrata, nije skupio nitko od sinoćnjih prosvjednika i kako su proglase čitali ljudi s dalmatinskim naglaskom, pa je prosvjed bio plaćeni fijasko.

Ispada bitno pokazati svoju ljubav prema reprezentaciji i zemlji, koja ustavom pomaže a u glavama ne podnosi Hrvate koji pišaju u more, borbom s mračnim silama i bijelim miševima na crti razdvajanja. Ispada bitno uokviriti se krunicom, opsovati Boga i krenuti u boj na crti gdje prestaje i odgoj i ponos naroda koji se toliko prostire pred njegov spomen.

A ta crta već godinama ne razdvaja nego spaja sve nenormalno i nelogično, glupo i najgluplje. Čak i vladari (sve više gradića) Mostara, poput goloprsih divljaka bacaju kamenje jedni na druge. I to je valjda odgovor na sve. Tko tebe kamenom, ti njega kamenom. Tko tebe spomenikom, ti njega spomenikom, a nitko nikoga normalnim životom.

Svaki kamen na trgu kamen je u normalan život. I onog kojeg nismo imali i kojeg nećemo imati. Kamen je to u frustriranu djecu čiji se frustrirani roditelji pate, kamen je to u minjake s televizije i poziranje na Facebooku, kamen je to u nemoćne i nesposobne nastavnike, profesore kojima nije potrebno znanje i policiju s malim plaćama i još manjim ovlastima.

Kamen je to u sadašnje i buduće majke i očeve, kamen u krunicu koja je postala nakit na golim prsima i podignutim sisuljcima. Kamen je to u obične Hrvate. I to je valjda odgovor na sve. Ako ga uopće itko traži.

Berislav JURIČ, Bitno.ba