Mali bogovi kradu vježbajući za odrastanje u velikog boga

''Neka je krao, pa naš je'', rečenica je koja je najčešće pratila vijesti o uhićenju zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića još prije nego li je utvrđeno da je grudski kajkavac išta ukrao.

Ako je suditi po komentarima, većina mu daje slobodu, pretvarajući ga u Robin Hooda koji je i gradio i uzimao. No, iako zvuči kao slavljenje poremećenih vrijednosti, ne treba zaboraviti kako desetljećima svjedočimo krađama bez građenja, uzimanjima bez davanja, pa slučaj Milana Bandića, čovjeka koji je gradio i dijelio komadiće kolača kako bi gradio, nailazi na opravdanje. Takvoga kod nas nema. Naši lideri, od mjesnih zajednica do mekih fotelja u državnim institucijama, ne rade tako.

Izmoreni pričama o borbi protiv korupcije, namještaljkama, štelama, prevarama, svjesni da se tamo gdje leži novac ne može raditi ako dio novca ne završi gdje ne bi trebao, nemamo razloga praviti Robine od naših (grado)načelnika. Jer, kod nas se ne vidi da grade, ali se vidi kako, učahureni u mlitavu i bezvoljnu borbu protiv korupcije, kradu. Vidi se i kako se mi pravimo da ne vidimo.

Dok mi brujimo o korupciji na visokim razinama, blejeći u čudu u razne brojače krađa na razinama koje nam u životu ništa ne znače jer nam izravno životu ne mogu pomoći, naši Milani, asfaltirajući lokalne putove pred izbore, tempirajući završetke radova kako im paše - ne bi čudilo i da si poklanjaju presijecanja vrpce za rođendane - kradu lokalno misleći globalno.

Nema te općine u BiH, koja ne bi prstom uprla u svojeg načelnika i rekla da je lopov. Nema tog grada, od malo gradova u BiH, koji ne bi napravio isto za svojeg gradonačelnika. Nešto on izgradi, ali daleko je to od idola Bandića i njegovih projekata. Daleko su i potrebe zajednice, ali potrebe za uzimanjem umjesto davanja su daleko veće.

Dok mi proklinjemo visoku politiku i ljude koji sjedaju u fotelje viših razina, mali bogovi, u jednako mekim foteljama, daleko su od povećala kojim se traži kriminal. Jer, u malim zajednicama ljudi se bolje štite. Načelnik općine jače u šaci drži one koji rade za njega i s njim. Biti članom stranke na tako niskoj razini znači i to da vas šef bolje poznaje, da vam zna obitelj i da će vam više trebati nego šef stranke koji sjedi u nekom velikom gradu i koji uzima iz druge blagajne.

Namještanje natječaja, upošljavanje podobnih, građenje mimo pravila, dodjeljivanje zemljišta odabranima, pomjerane cesta kako paše lokalnim moćnicima i općinskim referentima, uzimanje mita i poklona od onih kojima se natječaj namjesti, koje se zaposli i dobivanje stanova od onih koji grade, redovita je pojava malih općinskih i gradskih bogova, koji račune nemaju kome položiti.

Njihova je zadaća velikim bogovima svake četiri godine osigurati dovoljan broj glasača što je onda dobra osnova za pobjedu na lokalnim izborima. I to je to. Veliki bogovi drže teritorij na papiru, a mali bogovi tim teritorijem haraju i vode ga onako kako to zacrtaju u svojim glavama vježbajući za odrastanje u velikog boga vladavine.

Nema te općine u BiH da ne zna sve o svojem načelniku i grada, a malo ih je u BiH, o gradonačelniku. Svi znaju koga je zaposlio, od koje rodice mu je kći dobila posao i gdje, od kojeg rođaka je sin zasjeo u neradničko mjesto u izmišljenom općinskom uredu i kolika mu je plaća, u kojem gradu je dobio stanove i koliko njih, čime je plaćeno da rekonstrukcija prometnice odmakne cestu od kuće referenta i gdje su završila drva od borova koji su posječeni. Sve se zna, ali se naši štite.

Dok blejimo u brojače krađe, koji nam ništa ne znače niti će nam vratiti novac, lokalni moćnici odrastaju u velike bogove učeći lokalno kako se krade globalno. Pod štitom toga da se tamo gdje se sve zna dosta toga i izmisli, odmahuju rukom na stanove u Hrvatskoj, na moru, vikendicama na planinama do kojih su sami potpisali pravljenje ceste. Vadeći se na ljubomoru drugih zapošljavaju tečiće, stričeviće, susjede, kumove i kumove od kumova i asfaltiraju ceste pred izbore poklanjajući sebi za rođendane male zabave na općinski račun.

Na zabavama bude svega za svakoga, pa se misao o lopovluku dobro zalije i dobro najede. Jer, bolje da nas krade netko naš nego netko njihov.