Lakše na tipkovnicu nego na prosvjede
''Dok se političari svađaju, cijene osnovnih životnih namirnica rastu, zagađen zrak odnosi živote, zdravstvene usluge postaju sve nedostižnije i neadekvatnije, na prosvjede izlazi minimalan broj osoba. Na adrese relevantnih institucija gotovo da i ne stižu prijave. Žalbe građana uglavnom završavaju na društvenim mrežama. Je li riječ o strahu, pasivnosti ili nevjerici da se išta može promijeniti?'', izvještava BHRT.
Za sociologinju Smiljanu Vovna ovo je slika društva u kojem se nalazimo. Dodaje da je potpuno pogrešno mišljenje da se negodovanjem na društvenim mrežama ispunjava građanska dužnost, uspoređujući slično stanje i u parlamentima.
"Sve je ovo u suštini isto, od vlasti, do naroda kojim se vlada. Nažalost, ja tako moram da kažem. Svima je nama lakše sjesti za računalo, otipkati i reći evo ja sam rekao, a kad treba da pokažemo svoj glas, onda nas je jako malo", rekla je.
Pokazuju to i aktualna negodovanja umirovljenika na ulicama, navodi televizija dodajući kako samo tuzlansko udruženje broji 17.000 članova, a na prosvjedima njih tek nekoliko desetina sa parolom "kako preživjeti sa 380 maraka".
"Samo da rata ne bude". Rečenica je kojom se uspješno kupuje socijalni mir, dok polako tonemo u siromaštvo, nijemo promatrajući i razmišljajući kako to najbolje predstaviti na društvenim mrežama.
