Križobolja i njezine posljedice

Da smo od Daytona pa naovamo uspjeli izgraditi normalno društvo ovakve stvari ne bi nikome padale na pamet. Ali, kako ga nismo izgradili onda sa žaljenjem konstatiram da se niti nakon dvadeset godina neke stvari ovdje nisu makle s mrtve točke. Ustvari, ako su se i makle to su učinile sitnim korakom, za kojim slijede ona famozna dva koraka unatrag.

Upravo u tom dvokoraku unatrag ovih dana iznova pratimo remake jednog te istog filma, koji valjda ima puno više nastavaka od Policijske akademije i Američkog Ninđe zajedno. Film se zove, pogađate – lokalno tjeranje inata, koje, gle čuda, uvijek krene pred neke velike datume, a pogotovo pred izbore.

Sapunica koja traje i traje

Taj naš film slobodno možemo nazvati sapunicom koja traje i traje. Uzalud što zapravo znamo sve banalnosti i sve šupljine u scenariju, izdresirani kao oni Pavlovljevi psi, opet to pušimo.

Ma koliko bilo previše očito da nas scenaristi smatraju za budale, jer nam iste gegove prodaju već toliko puta, mi se naložimo i dopuštamo da dragocjeno vrijeme provodimo u lajanju, kako to psi, ne samo Pavlovljevi, inače rade. Dakle, sapunica je posve ista, isti film, isti scenarij, samo se vremenom promijene glavni likovi i mjesto radnje, skupa s eksterijerima. Ali, uvijek imate, kao i u svakom pravom zapletu, barem dvoje sa svojim dijametralno suprotnim stavovima, a ni treći nije naodmet.

Najfriškiji nastavak snimljen je ovih dana u Sarajevu i okolini, a film tako dobro prati već u narodu omiljene štoseve da se traži mjesto više u komentarima. Inat na inat, pa opet inat, pa još inata…ovaj put opet križobolja nosi radnju.

Koja galama se podigla u sekundi, nitko i ne ču ono malo pribranih koji spomenuše dvije bandere ili jarbol kao prve asocijacije. Ne, ma kakvi…nije ni najavna špica prošla a radnja krenu odmah u glavu – odmah se dogodi „inat – krst“ i automatski inat na njega. Pa da se čuje sve do Meke i Medine pa do Svete Gore. Dakle, ne tjeraju inat samo oni koji su izgradili „na buku“ i pod okriljem noći križ nad Sarajevom, nego i oni koji ga odmah nazvaše „inat – krstom“. Svi oni uvjereni u vlastitu ispravnost, u vlastitu čistoću, posraše se, da prostite, još jednom iznova u ono malo koraka što je ovo društvo napravilo zadnjih dvadeset godina. Nije li to krajnji cilj?

Inat u srcu

To malo koraka naprijed u ovoj zemlji napraviše ljudi koji znaju da vjera nije u simbolima nego u čovjeku. To malo koraka rade ljudi koji ne dižu glavu da bi vidjeli simbole Boga, nego Boga samoga, ne nužno u simbolu koji su im vinuli u nebesa, nego u beskrajnom nebu. Takav čovjek Boga vidi i u zrncu prašine, takav čovjek ne galami da je vjernik, jer galamiti znači ne čuti Boga i na mariti za njegovu tišinu koja je duža i jača od svake ljudske buke.

Takve korake rade tihi i bogobojazni ljudi, oni koji i kad dođu u slabost da izjave kako nekoga mrze to prvo pripišu sebi i svojoj manjkavosti i porade na sebi, ne bi li sutra bili bolji ljudi. To malo koraka rade oni koji znaju da je ova zemlja ljepša kad nas je troje različitih, nego kad smo svi naši i smrdimo u svojoj učmalosti. To malo koraka rade ljudi koji znaju da inat nije znak hrabrosti, nego znak slabosti i da s inatom u srcu pred Boga ne ideš. To malo koraka rade ljudi koji u drugome ne vide neprijatelja, nego supatnika na ovom trnovitom putu dolinom suza, koji se sigurno ne boje čovjeka, ali ih pomalo plaše tuđim kolektivitetom. I koji i kad nisu vjernici znaju da Ga se ipak treba plašiti.

To malo koraka rade dobri ljudi kakvih još uvijek ima mnogo, ali pod pritiskom „domaće filmske industrije“ i užasnog izbora oni sve više dižu ruke, predaju se, uvlače u sebe – ili naprosto spakiraju i odu.

Koraci unatrag

Korake unatrag rade svi ostali. Pogotovo oni kojima je zadnji rat „i Bog i otac i najdraži brat“ i koji uživaju u tome da nam ga stalno obnavljaju i turaju pod nos, a to uključuje razne kreature koje se pozivaju na čitave narode i stotine tisuća vjernika i u njihovo ime određuju što valja, a što ne valja, što je naše i dokle je njihovo. To uključuje i sve one koji obećavaju da će sve ovo biti naše, a ne i njihovo, pozivajući se na neke još davnije ratove i osvajače. Uključuje i one koji kažu da su branili nas, a zapravo gradili sebe i svoje. Sve oni koji vjerskim simbolima i umnoženim bogomoljama paraju nebesa i siluju krajolike sve do granica neukusa i koji pritom vide trun u tuđem oku, a balvan u svom ne vide. Svi oni koji vide drugog kako zapišava, a ne padne mu na pamet da se pogleda u ogledalo i vidi da je i on sam zapišavao i još uvijek zapišava svoj zamišljeni i dobrim dijelom ostvareni atar.

Korake unatrag rade i mediji, koji poput vlasnika borbenih pijetlova, galame i bodre svoje sve do krvi. Korake unatrag rade i svi oni koji su sebe uvjerili da je vlastita uzvišenost pljuvati po onom što ne poznaju i prema čemu gaje predrasude, pa zovu pritom džamije raketama, a križeve plusovima. Korake unatrag čine i oni koji nam kvare krajolike utrkom u veličini, kao da mjerimo penise, a ne nešto što se izmjeriti ne može. Korake unatrag rade i oni koji nacionalno automatski zovu nacionalizmom, a svoje nacionalno drže nadnacionalnim. Oni koji samo sebe smatraju žrtvom, a drugi da su samo dobili što zaslužuju. Korake unatrag rade i svi oni koji o drugima ne uče iz njihovih knjiga, nego iz svojih. Korake unatrag čine svi koji žive u prošlosti i budućnost nam time čine neizvjesnom. Svi frustrirani čija frustracija nije ništa drugo nego dokaz da im umjesto mozga stoji tanka žica koja čuva uši da ne spadnu.

Muzej našeg zajedničkog Ja

Nekoć je pametan svijet od budalastih ljudi i njihovih radnji okretao glavu. Danas samo imamo imitacije pametnih, koji se čim prije okrenu i zaigraju u istom kolu kao i ovi što od nas kolektivno rade budale. Koji okolo prodaju diplome kao vruć kukuruz ili mastan burek, pa i ne čudi što je svak' pametan već dao vjetra petama.

Nego, vratimo se mi filmu kao takvom. Nekoć su loši filmovi prolazili loše, jer im je nedostajalo publike. Nažalost, već odavno se ovdje traži mjesto više za kretenizme i budalaštine, a ono što zbilja vrijedi propada.

Dok se svjetina zabavlja s najnovijom imitacijom već sto puta odgledanog filma, u kojem jedni drugima paramo nebesa „u inat“ i „na inat“, a u isto vrijeme muzej našeg zajedničkog Ja stoji zakovan, jedina pametna stvar je okrenuti glavu i praviti se da ne primjećujete. Ima i drugih kanala, ima i drugih tema. Ne gledati još jedan tipski film u kojem se paraju nebesa, ne primijetivši pritom kako svi kolektivno u zemlju propadamo.