Kosovski Erdut

Malo prije potpisivanja povijesnog Daytona 1995., Hrvoje Šarinić i Milan Milanović su u Erdutu potpisali sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja. Daytonski sporazum je svojom opširnošću, značajem i šarolikošću karata zasjenio taj prijašnji sporazum iz Erduta. Ipak, od svih potpisanih i nepotpisanih sporazuma za vrijeme i nakon rata na području bivše Jugoslavije, Erdutski sporazum se pokazao najuspješnijim iako ne i najpoznatijim. Poznat i kao sporazum o mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja, Erdut je omogućio hrvatskim vlastima izlazak na vlastite međunarodno priznate granice bez ispaljenog metka i bez civilnih i vojnih žrtava s obje strane.

Pojednostavljeno gledano, domino efekt rata u Hrvatskoj je započeo balvan revolucijom, a nastavio se odbijanjem krajinskih vlasti da potpišu sporazum Z-4 koji im je nudio široku autonomiju, veću nego što Republika Srpska ima danas u BiH. Hrvatska je tada dobila zeleno svjetlo za Oluju, a organizirani zbjeg Srba iz Hrvatske je doveo do toga da međunarodni posrednici organiziraju plan za mirnu reintegraciju Podunavlja kako ne bi došlo do nove humanitarne katastrofe.

Erdut se ovih dana preselio u Bruxelles, a umjesto nižerangiranih diplomata, potpisali su ga srpski i kosovski premijer. Ivica Dačić i Aleksandar Vučić su se pokazali puno pragmatičnijim od svojih mentora Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja. Sporazum prihvaćen u Bruxellesu još treba potvrditi srpski parlament, a kada se to dogodi Srbija će de facto priznati Kosovo, iako će na pravo priznanje trebati pričekati još desetke godina.

Sporazum Dačić-Thaci je dao srpskoj zajednici sa sjevera Kosova određenu autonomiju pod kontrolom NATO-vih snaga. Autonomija sjevera Kosova je tek tolika da ne dopušta stvaranje još jedne nefunkcionalne države na Balkanu, kao što je slučaj sa BiH. Dok je Erdutski sporazum predviđao prijelaznu UN-ovu upravu, UNTAES, Briselski sporazum predviđa privremenu kontrolu NATO-vih snaga što je potvrdio i generalni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmusen.

Kosovo se tako pokazalo mjestom u kojem je započeo i završio rat na području bivše Jugoslavije. Bumerang koji je poletio iz kosovskih autobusa za vrijeme jogurt revolucija u Vojvodini i Crnoj Gori i srušio tamošnje pokrajinske i republičke vlade se četvrt stoljeća poslije vratio na Kosovo.

Koliko sličnosti ima sadašnja situacija sa razdobljem raspada Jugoslavije dokazuje i navodni ultimatum Beogradu iz Bruxellesa koji je prethodio ovom sporazumu. Službeni Beograd je ovaj ultimatum jasno i glasno odbio, da bi nakon nekoliko dana potpisao sporazum koji će prikazati kao vlastiti diplomatski uspjeh. Slična predstava za srpsku javnost se odigrala i 1991. desetodnevnim ratom u Sloveniji kojim je Milošević nastojao dokazati kako je on borac za Jugoslaviju u njenim granicama, iako je od Slovenije odustao još otkad su Slovenci uveli Schengen autobusima s kosovskim jogurt revolucionarima, točnije - nisu im dopustili prelazak republičke granice.

Ukoliko srpski parlament prihvati Briselski sporazum vjerojatno će se staviti točka na prekrajanje granica, barem onih državnih, na zapadnom Balkanu. Vrijedi podsjetiti kako su međunarodni pregovarači kao jedan od razloga zašto sjever Kosova ne smije dobiti široku autonomiju često spominjali Republiku Srpsku koja je svojom politikom razbijanja države dovela do izbijanja političkih aduta Srbima sa sjevera Kosova.