Kako se vojska drogirala u ratu

Broj registriranih narkomana u Bosni i Hercegovini je povećan za deset puta u usporedbi s predratnim godinama. Stručnjaci kao razloge navode rat, strah i mržnju, ali i pojavu beznađa i stres u mirnodopskim danima.

Dvojica bivših pripadnika Armije Bosne i Hercegovine (ABiH) i Hrvatskog vijeća obrane (HVO) nalaze se, 22 godine nakon rata, na odvikavanju od upotrebe narkotičkih sredstava. Drogu su počeli konzumirati tokom rata jer ''život nije vrijedio ništa'', ali i zbog mržnje koja se pojavila prema drugoj strani.

''Droga je bila idealan okidač za ljude da prebrode neku psihološku krizu koja je nastala u ratu'', kaže Mario, bivši pripadnik HVO-a.

Narkotička sredstva tokom ratnih djelovanja su se nabavljala na razne načine, od ''trebovanja vojske'' preko medicinskih saniteta ili švercom.  Koristili su se ''trava'', heroin kad ga je bilo, ''artani'', ''trodoni'', ''heptanoni'', morfin, ili pak drugi opijati koji imaju slično djelovanje kao heroin.

Uz demobilizirane borce koji su postali visokotraumatizirani ovisnici, zavode za liječenje ovisnosti nerijetko posjećuju i njihova djeca jer su odrastala u nestabilnoj obiteljskoj sredini. Uz njih, narkotičkim sredstvima su podložna i djeca čiji su roditelji ranjeni ili nestali tijekom ratnih djelovanja.

Poruka registriranih narkomana mladima je da ne probaju drogu jer ako im se svidi, predstoji im teška borba da se spase.

Život – marka ili metak

Prije 90-ih godina, na području Bosne i Hercegovine je bilo registrirano oko 1.500 korisnika droga. Mario nije tada koristio drogu, ali počinje tokom rata jer, kako kaže, bilo ga je strah.

''Manje sam mislio glavom, svejedno mi je bilo da li će me pogoditi metak ili granata. Život se u ratu nije cijenio, život je bio marka ili jedan metak. Tako je vladalo ovdje gdje sam ja ratovao, oko Mostara i u istočnoj Hercegovini. Bilo je svejedno da li si se nadrogirao ili ne'', priča Mario, koji je 18 godina konzumirao različite narkotike.

Tijekom ratnih dana, pojašnjava, kao vojnik je pisao ''kilogram 'trave'' pod ''trebovanje''. Drogu je nastavio konzumirati i godinama nakon rata. Danas se nalazi na liječenju od droge u Udruzi ''Milosrdni otac'' u Međugorju.

Bivši pripadnik ABiH koji se liječi u Zavodu za bolesti ovisnosti u Kantonu Sarajevo, drogu je prvi put probao u ratu. Zarobljen je i odveden u logor ''Kod Sonje'' u Vogošći, gdje je premlaćivan i odvođen u ''živi štit''.

''Kad sam se vratio iz zarobljeništva, osjećao sam još veću mržnju. Postao sam ovisnik o ‘travi’, tabletama, alkoholu'', kaže ovaj Sarajlija, navodeći da je tri godine nakon rata počeo uzimati heroin, vjerojatno zbog ratnih trauma.

Uzimanje heroina u njegovom slučaju traje već 19 godina, kako objašnjava, uz kratke apstinencije, kada ga je zamjenjivao drugim supstancama.

Heroin je s 14 godina, prije ratnih događanja, počeo uzimati N.A. Nastavlja se drogirati i u ratu. Kako kaže, razlog su katastrofični događaji, pogibija oca i prijatelja.

''Dolazili smo na razne načine do droge, i preko liječnika i medicinskih radnika. Išli smo do Zenice po ‘heptanon’, ‘travu’, ‘tramadol’'', priča N.A.

''Artani'' i ''trodoni''

Džemal Murga, umirovljeni inspektor iz Odjela za suzbijanje narko-kriminala u Ministarstvu unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo (MUP KS), prisjeća se kako je neposredno nakon ratnih djelovanja otišao u Nišiće (općina Ilijaš), gdje je bila ambulanta Vojske Republike Srpske (VRS). Prema njegovim riječima, našao je ambalažu od opijata koji imaju isto djelovanje kao heroin.

Prema Murginom sjećanju, zapovjednik diverzanata u Varešu mu je 1994. godine rekao da svi izuzev njega uzimaju ''artane'' i ''trodone''.

''Švercalo se u Sarajevu medicinskim narkoticima. U Hrasnici smo pronašli ogromnu količinu analgetika s kodeinom. Ovisnik nam se povjerio da kroz tunel iz Hrasnice donose ‘lorcet’, koji u sebi sadrži kodein, a koji ima isto djelovanje kao heroin'', kaže Murga.

Prema njegovim riječima, vojska je najviše zloupotrebljavala morfin jer ga je bilo u ogromnim količinama.

Nermana Mehić-Basara, direktorica Zavoda za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo, napominje da su vojni saniteti dobivali puno narkotičkih analgetika, koji su se kasnije zloupotrebljavali.

''Pričali su mi naši pacijenti da su im starješine i zdravstveni radnici iz saniteta davali sredstva za smirenje, u najboljoj namjeri, da im pomognu da se rasterete'', kaže Mehić-Basara.

Nakon što su uvidjeli da nemaju straha, kako objašnjava, vojnici su to sve češće uzimali, i poslije rata neki su ispoljavali simptome ovisnosti.

Nera Zivlak-Radulović, načelnica Klinike za psihijatriju Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske, navodi da su kod teških traumatskih iskustava iz rata u podlozi uočeni teški oblici ovisnosti.

''Ponekad smo dobivali informacije da je kod osoba koje su teško ranjene, uzimanjem narkotičkih analgetika došlo do razvoja ovisnosti'', kaže Zivlak-Radulović.

U zavodima se počinju liječiti i djeca demobiliziranih boraca jer su u najosjetljivijoj dobi svog života rasla u nestabilnoj obiteljskoj sredini.

''Traumatizirane osobe truju svoju obitelj svojim teškim simptomima. Nerijetko su vrlo agresivni, skloni da istuku ženu, djecu… Djeca rastu u takozvanoj morbidnoj obiteljskoj klimi. Imaju pogrešan model za identifikaciju'', pojašnjava Mehić-Besara.

Anđa Anđelić, koordinatorica Centra za odvikavanje od ovisnosti ''Marjanovac'' u blizini Banje Luke, smatra i da je mijenjanje sredina izazvalo kod mladih osjećaj nepripadanja i diskriminacije te vršnjačko nasilje.

''Bili su pogodna populacija za ''novačenje'' u svijet droge jer su konačno našli nekoga tko ih treba, pa makar i za svoje prljave igre s drogom i oko nje'', kaže Anđelić.

Oni koji se liječe od posljedica upotrebe narkotičkih sredstava ističu da su u teškoj borbi.

''Imam prijatelja koji su probali, ali im se nije svidjelo i nisu išli dalje. Meni se svidjelo…'', kaže Mario, izražavajući strah da će se svidjeti i nekim mladim osobama i onda će krenuti njegovim putem.

Zbog toga, smatra Mario, mladi ne trebaju probati drogu, već učiti koliko je to štetno i za njihov i život njihove obitelji, a ujedno imaju sreću da žive u miru.