Kad se male ruke slože – Ništa se ne može

Sjećate se onog filma 'Ničija zemlja', iz sada već davne 2001, bh. dobitnika Oscara u kategoriji stranog filma, koji je tako lijepo Hollywoodu proslavio naš posljednji balkanski rat?

Film, koji prikazuje svu apsurdnost rata u Bosni i svu izlišnost internacionalnih snaga na terenu kao da i sada, 12. godina kasnije, vabi za svojim nastavkom. Ovoga puta, doduše, naša Ničija zemlja 2, za promjenu pokazuje apsurdnost same sebe sa začinom međunarodne zajednice.

Sada, osim što već odavno nismo zanimljivi samima sebi, u nama ne vidi potencijal nikakav strani investitor, nema filmske palice koja bi se uhvatila u koštac s drugim djelom i nema tog redatelja koji bi složio neku razumnu sliku koja ‘klapa’. O nagradama više nema govora, jasno je, novac se davno podijelio.

Suočeni s brojnim promjenama, tranzicijama, oscilacijama, zakonima koji su na čekanju i koji traže ruke kojih nema, ruke koje trebaju podići palice u zrak, ruke koje se lijeno češkaju po glavi, ruke koje odbijaju rad za posao, za koji opet te iste ruke broje pare, ne preostaje nam nego ruke prekrižiti.

Uz ljude koji negdje nesto znače, čiji se glasovi čuju, koje netko doživljava i čijim se životima ne trguje za brojeve kojima se ti isti mali nevini životi priznaju, mi pokazujemo kako se tu kod nas i kad se male ruke slože, opet, ništa ne može.

Ne znam za vas, ali sve me ovo podsjeća na onu dječju svađu u kojoj tvrde glave pokupe razbacane igračke i svatko zaokrene na svoju stranu kuće, u ovom slučaju entiteta. Nakon što su se pročešljale sigurnosne mjere, poduzele akcije u pronalasku odgovornih, prepričale već sada i pomalo ‘lovačke’ priče, pa eto na kraju i uskladilo prolazno vrijeme bijega određenih ministra, sjeti se Vijeće Mudraca da je vrijeme i za rad.

Predsjedatelj Vijeća ministara BiH Vjekoslav Bevanda sazvao je u Sarajevu sjednicu na kojoj bi se trebali pojaviti hrvatski i srpski ministri koji su zajedno sa zastupnicima napustili rad prije 20 dana iz sigurnosnih razloga.

Bez ishitrenih odluka, mirno i staloženo, radi se o njihovim guzicama, nakon dobivenih policijskih izvještaja i jamstava o sigurnosti, ministri su odlučili nastaviti održavati sjednice Vijeća ministara i upravo će prva sjednica biti posvećena analizi sigurnosne situacije.

O kakvoj to opasnosti naši ministi pričaju, koja crna ruka ili duh Sarajeva njih zove, kakva je nesigurnost u pitanju i kojim strahom su ispunjene kosti ove vladajuće elite, nama običnom puku, ostaje nepoznanica. Reklo bi se kao da je neki post prosvjedni stres potaknuo latergiju, dosad poletnih lica i uvukao depresivne misli među bezbrižne pomalo snene mudre glave.

U isčekivanju prolaska te prve sjednice, nakon tako traumatičnog iskustva, za koje nismo mogli znati da će ostaviti upečatljive posljedice na duh parlamentaraca, preostaje nam držati palčeve i nadati se da će svi pobijediti unutarnji strah i konačno završiti s tom tamnom stranom.

U svrhu skorijih rješenja, predlažem stoga i brzu kolektivnu terapiju, neku mantru, poslanicu iz ezoterije, new age opciju, tihog iscjelitelja Bracu ili bilo kakvu alternativnu foru ili će od ove šake jada, pored Ničije zemlje, ostati jedino, bez boljeg sutra, ne tako inspirativne poze za Kamo Sutra.

Gospodo parlamentarci, probudite se. Sigurno je. Neće vas nitko.