Još jedan mostarski mrak, ljutili se ili ne

Kome se da podignuti glavu po ćelopeku i tko može hodati mostarskim ulicama podignute glave a da ne zapne o brazdu na pločniku ili ne upadne u otvoreni šaht, vidjet će kako u sred bijela dana gore svjetla javne rasvjete u pojedinim dijelovima polugrada na Neretvi.

Sustav je zamijenio dan za noć, pa u nekim ulicama sijalice ne svijetle po mraku. Neki se našale, pa kažu kako su stanovnici takvih ulica u Mostaru sretnici, jer postoje one ulice u kojima sijalice ne svijetle nikada zbog čega građani prizivaju barem da im svijetle svjetla policijskih rotacija.

A još jedan mostarski mrak završio je u novinarskim perima, koje gradski poluvladari otvoreno napadaju za pisanje o negativnom. Javni wc na obnovljenom Španjolskom trgu u mraku je već mjesecima, a požalila se radnica medijima kako, turisti pritisnuti silom, cupkaju pokušavajući shvatiti u koji od dva wc-a pod jednim krovom da se rasterete.

Nažalost po goste, u planovima rekonstrukcije i trošenja doniranog novca za javni wc, nije uvrštena stavka o znakovima na vratima. Tako se posao održavatelja pretvorio u posao skretničara koji turista, tek što se ovaj u mraku namjestio za olakšavanje, mora povući za rukav i reći da piša u pogrešnom wc-u. Zbog mraka i nepostojeće signalizacije olakšavanje u Mostaru, ako nije u kakvom kutu zapuštenih ulica ili ''saharskolikih'' zelenih površina, ''radi'' do 16 sati.

Osim mraka, nedavno je sudionike biciklijade u unutrašnjosti javne mostarske olakšaonice dočekala i suša. Naime, vode ima samo na vanjskim česmama, a unutra ju je progutao mrak, pa je uzaludno pipkati po mraku kako bi se potegnula voda ili oprale ruke. 

Iako mnogima nebitna, jer se domaći olakšaju u privatnim wc-ima ili znaju za skrivene kutke, slika mračnog javnog toaleta, samo je još jedna potvrda aljkave rekonstrukcije iznutra urušenog grada.

Najlakše se ljutiti na novinare govoreći kako ulice i semafori nisu najvažnija stvar na svijetu. Naravno, ni javni mostarski wc, bez oznaka i svjetla, ta trgu s fontanom bez vode, nije najveći problem na ovoj planeti, ali je neoznačen i mračan pokazatelj kakva je briga onih koji u rukama drže komadiće te države. A tih komadića je u Mostaru, koji ni sam više ne zna čime se treba dičiti, je sve više i više.

Pitanje je samo kome se više da podignuti glavu, kad se sve više dižu sidra, i kome se da upozoravati nedodirljive da postaju sve čvršći kamen u nakaradnom mozaiku.