Jedan je Mostar, jedna je istina?

O Mostaru je pisati teško, ali se pisati može i na taj teži način. Jer, mostarska je priča zadnjih 25 godina teška kao olovo, strašna i opasna kao zmaj sa stotinu glava i duplo više jezika. Da bi se pisalo na taj teži način moraš biti spreman pljunuti uz vjetar i očekivati da ćeš biti popljuvan od onih koji pljuju niz vjetar, jer takvi uvijek gledaju kako vjetar puše. Biti „niz vjetar“ daje garanciju da si u tom trenutkuna pravoj strani. Da bi na pravoj strani i opstao, pljunut ćeš sve ono što tome smeta.

Nažalost, i zbog navedenog, mnogi će odabrati lakši način pisanja i govorenja o Mostaru i njegovih 25 zadnjih godina. Uhvatit će se Starog mosta i Veleža kao pijan plota i tako još jednom na najlakši mogući način probati objasniti (sami sebi i svojima) mostarsku priču.

Oni će u pomno montiranom dokumentarnom kolažu ubitačno i precizno, baš poput „Praljkovih granata“ podijeliti grad na one dobre i one zločeste, na one koji imaju dušu i one koji je nemaju. Još jednom će podijeliti Mostar na one koji su čisti, miroljubivi i pravedni i one koji su prljavi, zli i agresivni. Podijeliti će Mostar na one koji vole stari most i one koji ga mrze iz dna duše. Podijeliti će Mostar na one koji su ostali vjerni Veležu „do groba“ i one koji su Velež „izdali“. Ništa lakše. Ali, nažalost na one koji su Mostarci i koji to nisu, jer ga ne vole kao Pravi Mostarci. Pritom će uvijek ostati ona nedefinirana, ali jasna odrednica tko je zapravo Pravi Mostarac, makar tu nije ni rođen, a tko je Krivi Mostarac, pa da ga je sto puta tu majka rodila. A u duhu te odrednice nastat će i dokumentarac FTV-a.

Tko je ubio Mostar?

Ubacit će pritom koji stih mrtvog pjesnika, uslikati smaragdnu rijeku, posjesti pred kameru Mišu Marića, Šemsudina Zlatka Serdarevića ili Predraga Matvejevića, da žale jedan grad kojeg odavno nema, koji je nestao u davno prošlom vremenu skupa s njihovom generacijom i koji se vratiti neće i ne može. Mišo, Zlatko i Predrag dobri su ljudi, kakvi Mostarci već i jesu, ali nisu jedini koji mogu pričati priču o gradu koji se promijenio. Mostar ima 120.000 različitih priča i svaka ima svoje specifičnosti. Svi smo se mi promijenili. Svima nam je rat glave došao.  Da nije rat, glave bi nam ionako došlo vrijeme. I izmijenilo bi nas. Stoga je tuga za minulim vremenom specifična kategorija, koju ne izazivaju samo ratovi, nego i mirna vremena. A sjećanja su uvijek lišena objektivnosti i minuli dani uvijek su sunčani i lijepi i sigurni i topli kao krilo majke. No, nažalost, i zauvijek nestali. Kao što je nestao i „onaj“ Mostar. Nestanak mu je poguran ružnim ratom, ali bi se taj Mostar transformirao i bez njega. 25 godina je puno vremena, a ni rat nije došao niotkud. Niti je bio samo jednima brat.

A za taj rat i Mostar kakav je iz njega izišao, nažalost po autore dokumentarca koji je jučer počeo s prikazivanjem na FTV-u, nisu krivi isključivo oni koji su u njemu već u prvoj epizodi označeni krivcima (ispravite me ako to nisu Hrvati), nije kriv niti rat sam po sebi, jer nije rat došao ni iz čega, nije tek tako banuo kao nepozvan gost i nije tek tako pao Stari most, kao jedna od žrtava tog rata. Dan ili mjesec prije rušenja Starog mosta nismo mi Mostarci sjedili po kafićima, uživali u lijepom sunčanom danu, družili se bez pitanja tko smo i što smo,  nismo u miru i uz cerek kužili kako prolaze zgodne cure, nismo punim plućima uživali u druženju u kozmopolitskoj nam mostarskoj civilizaciji. Ne, mi smo iza sebe imali dvije godine krvavog bratoubilačkog rata, koji nije došao samo s jedne strane, makar se iz dokumentarca tako može zaključiti. I u kojem su Mostarci krvavili ruke.

Ne zaboravite, svi smo mi birali

Ali, ono ključno - Rat je, dragi moji, u Mostar došao puno prije samog početka ratovanja, smrti i ubijanja, a Mostar kao grad za kojim tuguju Serdarević, Marić i Matvejević, umro je ipak puno prije prvog barutnog punjenja.

Mostar koji danas živi kao MIT (kao i bogat asortiman Robne kuće HIT), a taj mit podgrijavaju priče o legendama, kao i davne snimke zelenih aleja, bijelih fasada ili Veležovih uspjeha, stradao je puno prije pada Starog mosta.

Onaj Mostar o kojem danas, i oni mlađi od smrti Starog mosta, vole govoriti kao o mjestu nezaboravnog druženja, ljudovanja, ne pitanja za vjeru i naciju...taj Mostar nisu uništili Hrvati. Hrvatski je top, zahvaljujući geostrateškom položaju, u ovoj kotlini bio glasniji (u nekoj drugoj kotlini to je bio bošnjački, a u trećoj srpski) i možda je pogodio glasnije ciljeve, ali zar vjerujete u apsolutnu nevinost i apsolutnu krivicu?

Taj Mostar, taj mitski predratni Mostar, njega su uništili svi njegovi građani. I uništili su ga prije nego je čizma prvog rezervista JNA stupila na asfalt ovog grada, i prije nego li je  prvi top opalio i prije nego li je granata s položaja JNA pogodila Studentski dom ili Omladinsku, i prije nego li je roknula cisterna pred Sjevernim logorom. Taj Mostar stradao je legalno, mirnodopski, još na prvim demokratskim izborima. Još tada su Mostarci odabrali drukčiji put od onog za kojim žale Mišo, Zlatko i Predrag. Mostarci su birali da grad ne bude ni crven, ni „bez vjere i nacije“, a pokazalo se da su time zadali smrtni udarac mostarskom bratstvu i jedinstvu.

Crveni Mostar je mit kojeg su Mostarci sami srušili

Sjećate li se 18. novembra 1990.? Ako ne, hajde onda pitajte tatu - što si tada radio i za koga si, tata, dao glas? Za SDP, za Markovićeve „reformiste“, Savez socijalističke omladine ili „za naše“? E, pa da vam kažem, Mostar je tada glasao za „naše“. Odnosno, svak' za svoje. Ne samo Hrvati, koji se u dokumentarcima poput ovog jedini drže za nacionaliste i klerikaliste, nego i svi ostali u Mostaru.

Koliko glasova je dobio SDA? Nađite i pročitajte! Svaka stranka koja je nosila mješoviti potencijal, pa i SDP doživjela je u Mostaru 1990. potpuni debakl. Pa, ako mene pitate, „mostarski way of life“ nad kojim danas kukaju stradao je upravo tada. I nije ga uništio pad Starog mosta, uništen je puno ranije. Mostar, taj mitski crveni grad, grad raje i Veleža, legalno i po zakonu, potučen je od strane vlastitih stanovnika još 1990. godine. Dobio je nož u leđa. Da, Mostarci su kurve, javno se pričalo jedno, a radilo drugo i baš kao u onom skeču Nadrealista – „ćirilicom se zaokruživalo“.

Glasalo se za veliki povratak križa, krsta i polumjeseca, a zvijezda je izašla iz mode, pogažena i popljuvana. I, hajde da se ne lažemo, nije trebalo proći još puno vremena pa da i ona naVeležovom grbu ode u ropotarnicu povijesti. Nije joj trebao „Ćelo“ Topić. Nije joj trebao ni Zrinjski. Sjetite se kakvo je to bilo vrijeme – vrijeme promjena,vrijeme novih zastava, buđenja i kićenja, svima je prošlos vrijeme bilo krivo, komunizam je gazio tko je stigao, pa i oni koji danas uinat ljube zvijezdu na Veležovom grbu. Za njim je došlo i  vrijeme straha i neizvjesnosti, gdje se priajteljima sve manje vjerovalo, gdje se skrivalo od drugih, došaptavalo i glumatalo.

Taj rat je dolazio odnekud, nije ga se moglo zaustaviti, njegova sjena već je počela bdjeti nad Mostarom. A nacionalni simboli i podjele po simbolima su bili realnost. Nestajao je jedan svijet – i svi smo krivi za to. Nestanak onog predratnog Veleža nije jedini primjer, nestali su i Domovi JNA i Domovi kulture. Nestala je petokraka, nestale su kulturne institucije. Dobili su nacionalne prefikse, hrvatske, srpske, bosanske (slobodno umetnite bošnjačke). Na kraju krajeva, nestale su i škole.

Koliko je natpisa s „Braća Ribar“, „Vaso Pelagić“ ili „Vladimir Nazor“ nestalo u akciji? I ne samo na „hrvatskoj“ strani Mostara i Bosne i Hercegovine nestali su nazivi ulica, a umjesto njih osvanuli begovi, kraljevi i heroji jednog naroda. Ili barem oni za koje se misli da su bili heroji, a ne zločinci.

I moj tata je u HVO-u, a  tvoj u.......?

Sjećate li se miniranja lokala na nacionalnoj osnovi? Sjećate li se prvih HOS-ovaca, Zelenih beretki i oružanih snaga SDS-a? Sjećate li se prvih barikada? Sjećate li se „rezervista“ JNA? Sjećate li se Veleža iz zadnje sezone krnje Prve jugoslavenske savezne fudbalske lige? Ni Liga, ni Juga, a ni Velež nisu sličili ni na što. Sjećate li se raspada među navijačima Veleža? Sjećete li se kome je klicao Red Army te zadnje sezone? Sjećate li se Mostara iz 1992.? Sjetite se, pa onda pričajte! I taj Mostar je počeo umirati s izborima, nastavio umirati odlaskom JNA i Srba iz grada, prvim srušenim zgradama i mrtvim ljudima, taj Mostar je nastavio umirati kroz naredne godine i potpuno pao u hrvatsko – bošnjačkom sukobu.

Velež je samo jedna žrtva te novije povijesti, ne i jedina. I svaki je narod krojio i prekrajao po volji zadnjih 25 godina. Velež je samo najzgodniji za manipulaciju i jaka karta u rukama onih kojima je na kraju dopao u ruke, kao otpadak našeg zajedničkog izbora te 1990. i svega što je uslijedilo nakon toga.

Onda kada ga je pod Bijelim Brijegom naslijedio Zrinjski nikome nije bilo do nogometa, ali je krojenje nove zbilje od ruke išlo svima, bez razlike. Pritom je donedavna povijest nestajala poput dima nad zgarištima. Zvijezda je pala, zasjali su ljiljani, šahovnice, ocili. Gdje je nestao Velež 1992.? Nestao je kao i svi drugi svačiji i neopredijeljeni – tražeći svoje pleme! Mostarci i podjele, to ide jedno s drugim.

Gdje su nestali navijači i oni koji su ga voljeli do groba? U gunguli spašavanja vlastitog života nije se puno mislilo na njega, priznajte! Čitav svijet se rušio, Velež je bio tek dio, cigla u zidu. Rat je odnio toliko imena, ubio toliko ljudi iza tih imena, među svim tim imenima malo je tko zbilja uočio da je nestao i Velež kojeg smo poznavali. Nakon rata se ponovno pojavio, kao odlična prilika da se na najplastičniji mogući način opiše rat u ovom gradu i pritom iza njega skrije svaki koji želi biti isključivi pravednik.  I sredstvo stalne manipulacije paušalnim „činjenicama“.

Selektivnost i paušalnost, po potrebi

Kao i Stari most. Simbol koji ne umire ni kad ga sruše. To bi svi trebali znati. Ali i simbol koji je godinama na silu nekakav lakmus papir za razaznavanje pravog i krivog Mostarca. Simbol oko kojega se pravi mit o Mostaru kao najljepšem gradu na svijetu, tračku Raja na zemlji, kojeg su, eto, došli i uništili zli Hrvati. Kao da su samo Hrvati rušili, kao da su samo Hrvati palili Pravoslavnu sabornu crkvu, kao da su samo Hrvati po mrkloj noći izbacivali ljude iz stanova. Kao da su samo Hrvati izdali suživot. Još jednom upitajte očeve i majke što su radili 18. novembra 1990. Još bolje, upitajte ih koliko su se promijenili u međuvremenu. I ako im fali Velež pod Bijelim Brijegom, zašto im ne nedostaje i JNA u kasarnama, zašto im ne nedostaje i Beograd kao glavni grad, zašto im ne nedostaje direktor, Srbin iz Gacka? Jer, ako već plačemo za prošlošću, zašto ne plačemo za čitavom, a ne samo selektivno, odabirajući samo ono što nam odgovara?

Mostara koji je mirisao po beharu i lipama, šuštao po platanima pod kojima su u sitne sate kartali Mišo Marić i njegova klapa, a kojeg kao takvog, nigdje na svijetu bilo nije, prema dokumentarcu FTV-a - nema. Naprotiv, ima i behara, ima i lipa, ima i platana. Ima i Mostara. Ne onog otprije 25 godina, ali ga ima. Mišo je tu, ali nema klape. Je li baš za sve kriv rat? Jesu li baš za sve u ovom gradu krivi Hrvati?

Ima Mostara i tamo gdje ne traže

Mostaru treba dokumentarac koji će zbilja zaviriti u duše ljudi i pitati za istinu. A ne svaki put jedno te isto. Mostar je kompleksan grad i nema manjih i većih Mostaraca. Nije Mostarac ekskluziva koju ljubomorno drže u zagrljaju oni koji obožavaju govoriti s „ mekim ć“. Uostalom, bolji vicevi se godinama pričaju „na desnoj“. Ne vjerujete? Niste ni probali čuti!

Kada ćemo dočekati dokumentarac koji će Mostar sagledati iz više kuteva, i s Planinice, i s Podveležja, i s Huma. I koji će Mostaru pomoći da prebrodi „zaostale repove“, a ne ih opet uzdizati na nivo problema preko kojega se ne može. A ne pitati za istinu samo preko Starog mosta i Veleža. I čuditi se da netko ima i svoju priču, koja ne ulazi u „istinu“. Čuditi se kako netko u Mostaru  navija za hrvatsku reprezentaciju je ravno osobi koja je zadnjih 25 godina prespavala i pojma nema u kakvoj zemlji živi ili ne poznaje materiju o kojoj želi pričati. A takvi ne bi smjeli krojiti istinu i raditi dokumentarce. I ne bi to smjeli raditi preko Javnog servisa sviju nas. 

Ovako kako je sinoć prikazano na FTV-u jedni su ostali nepromijenjeni u 25 godina, poput stijene, a drugi su zločesto postali drukčiji i sve odlučili srušiti i napraviti po svome, poput raka u zdravom tkivu jedne divne zemlje. Da je sve tako crno - bijelo ujedno i idealno, nikad ne bi imali svijet u koloru. Nažalost, kolor FTV-a nije baš u najboljoj formi. Već predugo je tek crno – bijelo u lošem koloru.