Istraživanje stradanja novinara u ratu još uvijek na početku

Tijekom proteklog rata u Bosni i Hercegovini novinari i medijski uposlenici gubili su živote na radnim zadacima, ali i izvan njih. Nakon više od dvadeset godina, još uvijek nema preciznih podataka o stradanjima novinara, a ni pravde za njihove obitelji.

Prama podacima Udruženja “BH novinari”, u ratnom razdoblju je stradalo više od 40 novinara i medijskih radnika. Među njima je i dopisnik “Oslobođenja” Kjašif Smajlović, koji je ubijen u Zvorniku. Njegovi posmrtni ostaci su pronađeni prošle godine u masovnoj grobnici Kazan bašča u Zvorniku.

U posljednjem razgovoru s bratom Sakibom potvrdio mu je da se nalazi u dopisništvu, da je gladan i da nema cigareta. “To je bio moj posljednji razgovor s njim”, kaže Sakib Smajlović.

Posmrtni ostaci radioamatera iz Srebrenice i studenta žurnalistike, koji je zadnji put viđen 11. srpnja 1995. godine, još nisu pronađeni. Hajra Ćatić prisjeća se kako je njen sin Nihad Nino apelirao da se pomogne Srebrenici, ali su se svi oglušili, piše Birn.

Kad ga je posljednji put vidjela, rekao joj je: “Vidimo se u Tuzli”, ali to se nije dogodilo. “Njegove posmrtne ostatke tražila sam i na miniranim područjima”, kaže Ćatić.

Među ubijenim novinarima je i Jadranko Božanović, bivši urednik Radija Zavidovići, kao i Alojz Krivograd Futi, mariborski novinar koji je zadnji put viđen u Foči.

Ovo su samo neka od imena novinara koji su stradali u proteklom ratu. Novinar Mladen Bošnjak smatra da je najbolnije to što još nitko nije istražio smrt novinara tokom proteklog rata.

“Nikad se nitko iz tužiteljstva nije zainteresirao, a tu je nekoliko hladnokrvnih ubojstava novinara”, ističe Bošnjak.

Tijekom izvještavanja o ratu, kaže Milkica Milojević, novinari su suočavani s problemom “nedostatka struje i stabilnih veza”, ali su i pod pritiscima cenzure i autocenzure.

“Jedna od stvari koja je bitna za rad u ratnom razdoblju jeste da se ne možeš pridržavati svih profesionalnih pravila. Čak i kad pokušavaš da iskoračiš unutar nekog zadatog lokalnog kruga, strašne su sankcije”, kaže Milojević.

Ona postavlja i pitanje da li novinar “lokalac” može da bude ratni novinar u punom kapacitetu jer izvještava s ratišta koje je dio njegove zajednice.

Milojević napominje da su tada novinari smatrani “stokom sitnog zuba”, navodeći primjer Riste Đoge, s čijim novinarskim metodama se ne samo da ne slaže nego ih i osuđuje.
Prema Milojević, Đogo je nestao u jezeru.

Borka Rudić, generalni tajnik Udruženja “BH novinari”, kaže da ljudi na spomen Đoge u Sarajevu negativno reagiraju, ali ipak se i njegov slučaj treba istražiti pošto je i on stradao u ratu.

“Mislim da, bez obzira ko su ubijene osobe, tko su ubojice, moraju se utvrditi okolnosti pod kojima su stradali i provesti postupak kažnjavanja ubojica”, kaže Rudić.

Prema njenim riječima, Udruženje “BH novinari” će napraviti jednu “crnu knjigu” s imenima i mjestima stradanja, okolnostima, eventualnim počiniteljima i predati je nadležnim tužiteljstvima da pokrenu istrage.

Prava novinara tijekom ratnog sukoba regulirana su i dopunskim protokolom Ženevskih konvencija. Kako se navodi, novinari trebaju biti zaštićeni kao civili s tim da ne urade ništa što bi narušilo njihov status.

U Institutu za nestale u BiH navode da je jako teško utvrditi da li neki od pronađenih posmrtnih ostataka pripadaju novinarima ukoliko obitelj u prijavi ne navede to zanimanje. Isti takav problem imaju i u Tužiteljstvu BiH. Kako kažu, nemaju evidenciju da li je netko odgovarao zbog ubojstva novinara.