Ispovijest Vinka Martinovića Štele: Nevin sam čovjek, nisam ubojica

Vinko Martinović Štela, kojeg je Sud Bosne i Hercegovine nakon uhićenja SIPA-e proteklog tjedna pustio na slobodu uz mjere zabrane, obratio se redakcijski Bljeska sa svojom ispoviješću oko svih događanja.

Govorio je o HVO-u, Herceg-Bosni, ratnim događanjima, ali i udrugama proisteklih iz Domovinskog rata koje, kako kaže, nisu stale iza njega.

Njegovu reakciju u nastavku prenosimo u cijelosti:

''Nisam progovorio kada su mi nudili slobodu i da mojih 18 godina tamnice zamijenim za 3 godine. Šutio sam misleći da činim dobro za moj narod i moju domovinu. U konačnici sam shvatio, bio sam samo žrtva nečijih planova i spašavanja nekih drugih osoba. Kada sam mislio da je mojih 18 godina Haaga dovoljno da stavimo točku na to vrijeme, autori i nalogodavci moga progona ne žele me ni dalje ostaviti na miru.

Zato, zbog svoje obitelji, mojih suboraca i prijatelja, zbog svih časnih sudionika Domovinskog rata moram izreći istinu i pozadinu optužnice koja mi stavlja na teret navodno ubojstvo. Podsjetit ću, ovaj proces traje već godinama, 25 godina. U tom procesu tri puta sam oslobođen a u zadnjoj oslobađajućoj presudi, što je vidljivo iz svjedočenja pokojnog Miroslava Tuđmana a i drugih osoba iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske jasno su potvrđeni navodi obrane koji su utemeljeni na transkriptima iz kojih je jasno vidljivo kako je cijeli proces montiran i kako sam žrtvovan za neke druge interese.

Od svega je najupečatljivije da sutkinja Rahela Valentić, koja preko noći na neki čudan način s Općinskog prijeđe na Vrhovni sud, kao dobrodošlicu dobiva moj predmet ali i upute što s njim mora uraditi. Da je cijeli proces farsa bilo je jasno odmah nakon završnih riječi moga odvjetnika, čije je završno obraćanje trajalo 45 minuta a spomenuta sutkinja presudu donese za manje od 20 minuta. Odmah sam znao, a znao je to i moj odvjetnik da je presuda bila napisana, točnije samo prepisana iz 1997. godine. Sutkinja kao da je zaboravila da su prije nje tri sudska vijeća donijela oslobađajuće presude, dakle ona je samo izvršavala nečiji nalog. Tu leži odgovor zašto sam napustio sudnicu. Što biste vi učinili???

Moj odvjetnik u svojoj dugogodišnjoj odvjetničkoj praksi nikada se nije susreo s ovako nečim. Napustio sam ročište jer sam shvatio u kojem pravcu ide ovaj montirani proces. Napustio sam ročište i iz razloga kako bih sebi osigurao mogućnost da se branim sa slobode i da u poštenom pravosudnom postupku dokažem da nisam počinio djelo koje mi se stavlja na teret. Ovoj mojoj tvrdnji ide u prilog i činjenica da sudu nikada nije predočen niti jedan dokaz ili autentičan svjedok koji me tereti i zbog toga sam na sva tri prethodna postupka bio oslobođen. Da ovaj postupak nije montiran i da se vodio pred sudom koji nije dobio nalog, nikada časna sutkinja ili sudac ne bi mogao donijeti osuđujuću presudu i to u roku od 20 minuta.(… ali svugdje ima beštija.) Tri oslobađajuće presude dokaz su da na Vrhovnom Sudu ima časnih i moralnih ljudi koji sude po pravdi i pravici.

Žao mi je da moj odvjetnik nije burnije reagirao, da nije o ovoj farsi od suđenja snažnije progovorio ne samo u sudnici nego i u medijima, što bi vjerojatno neke njegove kolege (Nobilo, Miljević i dr.) sigurno učinili i tako zaustavili kriminalno napredovanje korumpirane sutkinje Valentić.

Kada nalogodavcima sutkinje Valentić nije bilo dovoljno što su me u Haag poslali iako su znali da nemam nikakve krivnje, odlučili su ovom sramotnom presudom nastaviti svoj plan prebacivanja krivnje na druge. Htjeli su i u Haagu sve što se događalo u Herceg-Bosni natovariti na moja i Tutina leđa vjerujući da će svi drugi biti zaštićeni od mogućeg progona. Pogriješili su, to svjedoči presuda šestorci.

Mislio sam da o ovoj temi neću morati javno govoriti ali kao što sam već kazao zbog istine, zbog moje obitelji i mojih suboraca želim istaknuti i sljedeće: Na suđenju u Haagu sam rijetko spominjan i nisam osuđen na temelju osobne odgovornosti nego kao dio udruženog zločinačkog pothvata, kojem su, na temelju presude, na čelu bili Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Janko Bobetko. Navodno sam ja trebao znati što oni rade i planiraju. Na upit mog odvjetnika tužitelju Keenethu Scottu kakve veze moj branjenik ima s time i gdje vidi moju odgovornost.

Na to je Scott izvadio ratnu dokumentaciju koju je uredno dobio iz Hrvatske i Herceg-Bosne te krenuo s pitanjima: „Je li Hrvatska naoružavala HVO? – JEST. Je li Hrvatska davala plaće? – JEST. Je li davala činove – JEST. Je li kadrovirala – JEST. Je li postavljala šefove tajnih službi? – JEST. Gospodo, svu ovu dokumentaciju smo dobili iz Hrvatske i Herceg Bosne.“, zaključio je Keeneth Scott.
Stoga po tko zna koji put pitam sebe i sve vas, kako sam se nakon ovakvih dokumenta u Haagu mogao obraniti? Nisam mogao. Zato sam 6.205 (šest tisuća dvije stotine i pet) dana nedužan proveo po kazamatima širom Europe plaćajući grijehe nekog drugog.

Upitam se ponekad gdje su i što rade tzv. Hrvatske udruge, dragovoljaca, veterana i dr. Nisam ih čuo da su se oglasili i neka nisu. Bolje da se taj niti jedan kreten nije oglasio, stao iza mene niti mi pružio bilo kakvu potporu. Pitam se kakva je zapravo svrha njihovog postojanja iako sam ih ja osobno stvarao i utemeljio.
Znate li možda nekog čelnika tih udruga.? Ja NE.

Ali znam one koje su sa mnom od prvog do zadnjeg dana rame uz rame branili Mostar i Bosnu i Hercegovinu. Kada je trebalo sa monom su bili Želja, Džida, Dubi, Petar i još mnogi časni bojovnici koje ne viđam u ovim udrugama. Za njih tamo nema mjesta.

Ovo je, nakon 25 godina šutnje i patnje moje obitelji, moja ispovijed.

Moj život ide dalje. Iz Haaga sam izašao časno i podignute glave. Radije sam ležao u tamnici nego nekom drugom nametao krivnju.

Zato sam uvjeren kako ću i ovu montiranu i nepravednu optužnicu i linč koji se provodi protiv mene pobijediti i dokazati da sam nevin'', napisao je Štela.

Podsjetimo, ročište u Sudu BiH održano je proteklog tjedna na zahtjev Hrvatske da se Martinoviću odredi pritvor do održavanja novog ročišta na kojem će se odlučivati o izručenju.

Sud je ipak pustio na slobodu Martinovića uz mjeru zabrane napuštanja države i oduzimanje dokumenata.

Hrvatska ga potražuje zbog ubistva Jasmine Đukić u Mostaru 1996. godine. Martinović je od 2016. godine bio nedostupan hrvatskom pravosuđu jer je uspio pobjeći iz zemlje svega nekoliko sati prije izricanja presude. Hrvatska je tada raspisala međunarodnu potjernicu, a Martinović ima i državljanstvo BiH i Hrvatske