Indijanci iz vašeg haustora

Ima jedna stara fora iz stripova, a koja se ponekad može vidjeti i u klasičnim western filmovima – ono kad Indijanac spusti glavu na zemlju, priljubi uho o tlo (još bolje ako je u pitanju željeznička pruga) i čuje nepoznate ljude, kilometrima udaljene, koji stižu u njegovom pravcu.

I taj Indijanac ( Nativni Amerikanac, rekli bi danas politički korektni) točno zna, ako je vjerovati stripovima i filmovima, po intenzitetu i zvuku prepoznati je li u pitanju grupa ljudi ili samo par njih, je li neznanac usamljen, jaše li konja ili hoda i vuče konja, ili je tek usamljenik koji dere čizme po surovom tlu. Zna prepoznati idu li indijanski ratnici i iz kojeg su plemena, ili je u pitanju čitav konjički odred "bljedolikih".

Zapravo je najfascinantnije u svemu kako taj Indijanac raspoznaje, kako na par desetaka metara, tako i na kilometar, idu li bijelci ili ljudi crvene kože. Sjećate li se te fore? Indijanci, naime, hodaju na prstima, elegantno i u mokasinkama skoro nečujno, dok bijelci tabaju punom nogom ili na petama, pa lupaju sve u šesnaest. Po tome bi Indijanci znali i u mraku razaznati ide li grupa bijelih ljudi i kakve su im namjere, a mnogi je bahati bijelac glatko izgubio život jer su ljutiti domoroci prepoznali njegov neoprezan hod.

Vratimo se u našu stvarnost. Iako danas znamo da su davni stanovnici Amerike pogreškom nazvani Indijancima i iako znamo da su bili na strani pravde, ta riječ i danas nije na mjestu gdje treba biti. Ovdje ćete "indijancem", između ostalog, danas nazvati čovjeka koji živi po svojim pravilima, koji nisu u skladu s općeprihvaćenim normama društvenog života i civilizacije. On ne poštujući druge, ne poštujući zakone, djeluje mimo principa dobrog ukusa, uljudbe i bontona – i gleda samo na sebe, ne obazirući se na susjede i sugrađane uopće.

No, velika razlika između naših današnjih "Indijanaca" i onih pravih je ta što ovi današnji ne hodaju na prstima, nego tabaju punom nogom i lupaju petama. Nije ih briga za društvene norme i norme razuma i dobrog ukusa, nije ih briga gaze li preko drugih i je li njihovo laktanje boli druge. No, ovaj put nećemo o krupnim, nazasitim, ribama. Ionako poglavice ne mogu biti svi, je li tako?

Imate "indijanaca" i u svojoj zgradi. Na veliku žalost mnogih stanara u ovom gradu, to nisu oni što, kako već rekoh, hodaju na prstima, nego lupaju kao da su sami u zgradi. Ima ih svakojakih, i došlih i ovdje rođenih, i "Mostaraca" i "mostaraca". Trče, skaču i tutnje u svakom dijelu dana i noći,briga njih što pošten, radni svijet spava. To urlanje i galama u sitne sate sasvim su normalna pojava, kućni red u mnogim zgradama nepoznat je pojam, a bilo kakvo sudjelovanje takvih likova u društvenom životu i održavanju zajedničkih prostorija rijetka je pojava.

Još kada je stvarni vlasnik stana negdje daleko i ne zanima ga što uopće rade njegovi podstanari, niti se raspituje, eto ti Divljeg Zapada! Koliko samo stanova ima u ovom gradu s takvim stanarima, i gazdama kojima je samo važno da ubiru kiriju? Kad se netko od savjesnijih (i u današnje vrijeme hrabrijih stanara) ide požaliti na tutnjavu i galamu, često naiđe na zid čuđenja i narazumijevanja. Lula mira je rijetkost. Zove se policija (plave bluze!), ali često se situacija ne popravlja. Jer pravi problem je u glavama ljudi. Neki ne znaju, a niti su navikli živjeti u zajedničkim stambenim objektima. I nažalost, umjesto da se prilagode novim okolnostima, oni u novom okruženju nastavljaju po starom. Neki neće. Neki namjerno neće. Neki su se odmetnuli. Neki ni u trideset ili četrdeset godina nisu naučilini stekli naviku.

A oni drugi trpe. Teško je, naime, u današnje vrijeme, biti fin. A fini imaju čelične živce. Ili misle da su ostali sami na svijetu, pa kažu "Pusti, ne gužvaj." Ali, to je zapravo greška. Svi naši problemi potječu od takvih sitnica, jer sitnice rađaju one velike probleme i opravdavaju ih. Galama u sitne sate, lupanje štikli po haustorima debelo iza ponoći, bacanje smeća s prozora ili ostavljenje istog pred ulaz, tutnjava teških koraka odraslih osoba vama iznad glava, glasno odvijen TV prijemnik u vrijeme spavanja i odmora, sva ta "indijanska" posla su naša svakodnevnica. Kad se to pusti,onda slijedi razvaljivanje šaltera, odvaljivanje sandučića...

Kad čovjek sabere takve stvari na jedno mjesto, kako može očekivati da će takvi ljudi poštovati neka druga društvena pravila? Kako može očekivati žvot u organiziranom, a ne u stihijskom društvu, kada ćešće naiđe na navike horde, nego na navike dostojne civiliziranog čovjeka?

Još kada dodamo najveći lopovluk od svih lopovluka koji se tiče urbane gradnje, a to je štednja na materijalu, kako na nekim predratnim, tako i na poslijeratnim zgradama. I kada besprizorne čujete baš poput onog Indijanca koji nasloni uho na tračnice, kad onaj koji je na desetom katu zvuči kao da vam je u krilu, a oni s prizemlja, kao da su vam na dlanu...

Teško je biti fin, zar ne?