In memoriam – Stanislav Stana Krezić

U Bijelom polju u Mostaru je u petak, 18. studenog pokopan Stanislav - Stana Krezić. Preminuo je nakon duge i teške bolesti u 64. godini života.

Stanislav Krezić bivši je logoraš. U ratu je bio pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a unazad nekoliko godina mladima je pričao kakav užas rat donosi.

Od čovjeka koji je nakon završetka rata imao problem sa svima koji nisu pripadnici njegovog naroda, Stanislav je postao čovjek koji širi toleranciju, mir i ljubav. Kako je kazao, ni sam nije vjerovao da će oženiti ženu druge nacionalnosti.

Sve se promijenilo nakon što je mladim ljudima kroz projekte nevladinih organizacija Pro Budućnost počeo da govori o besmislu rata i da strahote koje je doživio u ratu usmjeri u pozitivnu energiju i da svojim iskustvom pomogne drugima.

Od mržnje do ljubavi

Njegova je priča, malo je reći, nevjerojatna.

"Kad je počeo rat, ja sam se među prvima javio. Kao borac HVO-a zarobljen sam nedaleko Mostara i proveo u logoru skoro pola godine. Svašta sam tamo vidio, od odvođenja i maltretiranja, do strijeljanja. Nakon logora, ponovo sam se obukao i silno želio osvetu, čim se za to ukaže prilika. Na sreću nisam se stigao nikome osvetiti. Kasnije sam otvorio kafanu i bio strašno neugodan. Čim bih čuo da neko kaže kafa, a ne kava, ja sam ga odmah nap'o. Bio sam stvarno ekstreman. Imao sam sliku Ante Pavelića u kafani, da se odmah zna gdje si doš'o, ne zato što sam ja njega cijenio, nego zato što sam znao da ga ovi mrze. Uvijek je bio neki nemir u meni. Mi branitelji stalno smo blokirali ceste iz nekih političkih, nacionalističkih razloga, gdje god je bila neka tenzija u Hercegovini, ja sam odmah bio tamo. Bio sam i kad je policija došla da pretresa Hercegovačku banku, da to spriječimo, da dignemo glas, 'pa vidi što nam rade', a nisam tamo imao ni marke. Da me sad pitaš za sve te stvari, zašto smo blokirali saobraćaj, ja ti danas ne bih znao reći. Ja ni na Stari most nisam išao jer je 'njihov'. Onda sam nekako počeo razmišljati, najviše zbog bratove žene koja je bila muslimanka i nikad nikom ništa loše nije napravila. Moj brat se morao skinuti iz HVO-a i otišli su u Ameriku, jer da su ostali u Mostaru sigurno taj brak ne bi opstao. I tako sam se počeo mijenjati. Trajao je taj proces dugo. Gledao bih neke političke emisije na televiziji i onda u nekim situacijama počeo stavljati sebe na onu drugu stranu, da vidim kako bi mi bilo. Tad sam shvatio da moram raditi na sebi i polako sam počeo pratiti rad tih nekih mirotvornih udruga. Sad sam sretan čovjek jer sam ušao u to“, govorio je novinarima u jednom dahu, kao da mu je posebno drago što svoju priču može nekome ispričati.

Stanislava zbog ove promjene okolina nije smjela kritizirati, iako ne naglas, jer su svi znali da je bio jedan od prvih koji je uzeo pušku u ruke.

Za kraj razgovora za portal Lupiga 2019. godine je zaključio: „Bola', ako sam ja mogao sjesti za sto s muslimanima i pričati, onda to može svako, pa i oni navijači Zrinskog i Veleža“.

Daca me očarala

Od čovjeka koji je mrzio postao je neko ko pomaže, vjeruje u ljude. I baš u tom prostoru kada je radio na sebi, upoznao je ženu sa kojom želi ostati do kraja života. Bila bi to sasvim obična ljubavna priča da Daliborka nije druge nacije i vjere.

"Da me neko upitao prije petnaestak godina, dok nisam ušao u ovo, sigurno bih rekao da nema šanse da se oženim nekom drugom, a ne ženom svoje vjeroispovijesti. Jer ja sam isto vjernik, tako da bi to bila nemoguća misija da mogu prihvatiti sa nekim drugim živjeti a da nije Hrvat, odnosno katolik, a Daca (Daliborka) je nešto drugo. Daca me je očarala", kazao je Stanislav uz osmijeh novinarki Radija Slobodne Europe.

Daliborka o njihovoj ljubavi ne želi da priča kada su uključeni mikrofoni. Sa 18 godina izbjegla je iz Mostara, skoro 20 godina kasnije u rodnom gradu upoznala je Stanislava i odlučila da ostane. Za činjenicu da javno ne želi da govori o svojim odlukama ima racionalno objašnjenje. To što su druge vjere i nacije, a žive zajedno sasvim je normalna stvar.

"Mi smo samo normalni ljudi", kaže ona, a Stanislav priča kako je to u početku bilo čudno.

"I ja isto ne mogu neke stvari kada se vratim unazad, da shvatim, to je nešto nevjerovatno. Htjeli mi ili ne htjeli, svi mi ovdje smo propatili puno. Daca je jako težak život imala. Sa 18 godina napustiti svoj grad, iz škole otići bukvalno, tu je i prestala njena mladost. I mislim da nas je povezalo to na neki način, što kažu - gdje ima nesreće ima i sreće. Moja poruka je da ne mora značiti samo da su iste nacije i vjere pa da će uspjeti brak. Mislim da to nema veze sa brakom", poručio je tada Stanislav Krezić.

"Važno je za sve nas da se sjećamo zločina, važno je zbog mladih ljudi, da čuju da mi pričamo o tome i borimo se protiv mržnje. To zavisi od nas, zavisi koliko smo spremni da pružimo ruku mira. Kao populacija koja je najteže prošla i preživjela, velika je poruka javnosti činjenica da se možemo naći i razgovarati. Kad mi možemo imati empatiju, te kada ne pričamo tko je gore prošao, već da slušamo jedni druge, zašto ne bi mogli svi?", riječi su Stanislava Stane Krezića. Riječi koje sve generacije trebaju da zapamte.