Imamo li mi u ovom gradu išta zajedničko?

Mostar još jednu godinu dočekuje u famoznom statusu quo. Grad nije podijeljen, ali nije niti nepodijeljen. Od gradonačelnika i  gradskog vijeća (sve malim slovom!), koji su u stalnoj nesuglasici i medijskom ratu, s jedne strane, pa do dežurnih komentatora na ovom našem portalu, koji su u stalnom verbalnom ratu, s druge strane, grad je i dalje prepolovljen. Na dvije strane.  

Dva različita stava, dva različita mišljenja o svemu i svačemu. Bošnjaci i Hrvati. Katolici i muslimani. Bosanci i Hercegovci.  Ultrasi i Red Army. Nastavi niz..

Bez neke nade da će se najglasniji ikada susresti u jednoj zajedničkoj točki grad životari na prepucavanjima, koja utihnu pa se opet pojave. Dvije strane grada su nam ostale, u govoru i u pismu, u razmišljanju i shvaćanju zemljopisa. I dalje postoje „ova i ona strana“ i dalje se grad po potrebi odijeli na „ Zapadni i Istočni“. Tko drukčije kaže, taj laže.

Naravno, postoje već odavno ljudi kojima su dodijale barijere i koji  ne žele čekati da im netko drugi kaže što će i kako će. Oni odavno ne znaju za podjele, ali su ih i dalje svjesni. Jer, podijela je ovdje i dalje u modi – a dijele grad i oni koji su nazivno protiv podijele i oni koji su nazivno za. Da se Mostar ne zove kako se zove, zvao bi se možda Luda kuća. No, ipak se zovemo Mostar. I vodimo se kao cjelina, a u jednom smislu to i jesmo. I imamo mnogo više zajedničkog nego što neki misle.

Ono kad gledaš izdaleka, zajednički su nam nefunkcioniranje uprave, sve gora socijalna slika, koja polako prelazi u apatiju i beznađe. A apatija i beznađe ne biraju naciju. Zajednički nam je buvljak u Vrapčićima, na kojem je sve veća gužva. Zajednički nam je stil života u minusu na računu.

Zajedničko nam je sunce, nebo iznad nas, zajednička nam je rijeka, zajedničko nam je ljubav prema smokvi, trešnji i šipku. Zajedničko da se u stvarnom životu, mimo interneta, zapravo sve manje gledamo ispod oka i da ono što je prije bila rijetkost, danas je pravilo – da već godinama u isto vrijeme posjećujemo kulturna zbivanja, da u isto vrijeme vodimo goste u Stari grad, da vide Stari most, da sve više kupujemo tamo gdje je bolje ili jeftinije, pa ma na čijoj da je strani i ma tko da je gazda objekta. Došla su takva vremena, ne voliš da te gule, pa da su sto puta tvoji.  Zajedničko nam je da nismo baš tolike ovce.

Zajedničko nam je to što nam naši na vlasti, ma koji su i kako da im se stranka zove, ne donose izglednu bolju budućnost.  Nemaju planove za naprijed, jedino po potrebi mogu voziti u rikverc. Zajedničko nam je da se natežu oko Statuta, izbora, političkog okvira već godinama. I da nikako nategnuti koliko bi trebalo. A da su u međuvremenu svi oni nategnuli vlastitu dobit, to nam je isto zajedničko. Zajedničko nam je da znamo kako na obje strane grada funkcionira isti sustav.

A sustav kaže - Ako si u stranci ili barem blizu vatre koja grije na konju si. A ako još uvijek nisi na konju, a imaš u uglednoj stranci strica, tetka ili dragog rođaka, onda se možeš nadati poslu u nekoj državnoj ili javnoj firmi.  Ako ne može direktno, onda može i indirektno. Ti samo ponesi papir, da to tehnički pokriješ. Dogovorit će se već stric s tetkom od onog jednog, pa će, da ne bude baš očigledno, taj tetak zaposliti tebe Bošnjaka kod sebe, a stric će zaposliti tog njegovog Hrvata. Dođem ti, dođeš mi. Isto važi i za nevjeste, svastike, djecu i rođake. Ako već nema institucije, zavoda, radne grupe, kancelarije, koordinacijskog tijela, službe ili organa za zaposliti sve iz uže i šire, izmislit će ih. Ili će sistematizacijom navući da petoro radi posao što ga po pravilu radi tek jedan. Eto, i to nam je zajedničko.

Zajedničko nam je da ako se ne prezivamo kako treba, džaba nam biti i Hrvat i Bošnjak i Srbin i netko četvrti, jer za nas mjesta u kolu nema. Zajedničko nam je da nam stižu računi redovno. I da ih sve teže plaćamo. Zajedničko nam je da je sve manje posla i da plaće kasne. I da su sve manje.

Zajedničko nam je da se nadamo. Neki vjeruju, mole, nađu utjehu u Bogu. Zajedničko nam je i da mnogi u tome poziraju. Zajedničko nam je i da mnogi, bez obzira na vjersku skupinu kojoj nazivno pripadaju, nađu utjehu u alkoholu. Zajedničko nam je, nažalost, i da mnogi neutješno mladost dadoše drogama. Zajedničko nam je i da živimo u gradu gdje je tržište iste odavno ujedinjeno. Dok guzonjini sinovi i tatine kćeri uživaju kulturne dizalice i spuštalice, dok cuckaju skupa pića, u svim dijelovima grada propadaju i kljucaju njihovi vršnjaci.  U sred bijela dana i naočigled.

Zajedničko nam je da mnogo pušimo. I da nemamo više nijednu veliku tvornicu. Zajedničko nam je da možda uskoro nećemo imati ni Aluminij. Zajedničko nam je da većina razmišlja o odlasku vani. Zajedničko nam je da nas sjećanja, lica roditelja ili njihovi grobovi još uvijek drže tu. Zajedničko nam je i da kukamo, ali kad nas netko na ulici pita „Šta ima?“, mi kažemo, „Evo nema ništa!“. Zajedničko nam je i kad nas na ulici netko pita „Kako je?“, mi kažemo „Ma, evo, gura se!“. Makar nit što guramo, a pogotovo nas nitko ne gura.

Zajedničko nam je da se lažemo. Zajedničko nam je da znamo da nam nije dobro, ali nam je zajedničko i da uglavnom čekamo da bolje padne s neba. Čak i oni koji nisu vjernici misle da će odozgo doći spas. I to nam je zajedničko. Zajedničko nam je da imamo svakakvih budala među svojima. I da nas je nekad stid s kim smo i s kakvima smo pod istom kapom. A zajedničko nam je i da kad nas nalože na one druge, opet zaboravimo to sve i kažemo – ma kakvi su da su, važno je da smo naši!

 Zajedničko nam je da su nas uvjerili da su za to što nam nije dobro, krivi samo oni drugi. Zajedničko nam je da u nedostatku želje, volje, hrabrosti, još uvijek u to povjerujemo veoma često.

Oni koji misle da nam je dobro i oni koji uživaju u ovom svemu, ne bi trebali biti ničiji. Iako su, nažalost, i oni zajednički, ma koliko se trudili izgledati da nisu. Zajednički  nam je teret na našim leđima, samo su jahači različiti tek po bojama majica i oznakama na kapi.  

Eto, čini mi se da imamo puno toga zajedničkog.

I, što ćemo dalje?