Horor u komšiluku koji je potvrdio sav naš jad i čemer

Znate za one horor filmove ili dokumentarce koje danas imate dostupne na bespućima interneta ili kablovskim operaterima, a u kojima se dešava sav užas svijeta? Ubijaju se nedužni ljudi na najbrutalniji i najgnusniji način, kakav iole normalan mozak ne može ni zamisliti. I uglavnom sve vrijeme mislite da se takvo nešto ne dešava u vašoj blizini, ne daj Bože gradu u kojem živite, naselju ili državi. Jok, većina se vodi time: ''Ma to tamo po Americi ili na krajnjem istoku''.

E nije Amerika, a nije ni daleki istok, a nije ni daleko od nas. Pod našim nosom i s našom šutnjom žene umiru. Kažu da se to zove femicid. Iskreno, koga boli briga kako ćemo to nazvati u medijima ili u formalnim televizijskim gostovanjima, ako nitko ništa nije učinio da to spriječi. I sad već čujete onu famoznu stručnu: ''Ovakve zločine je teško predvidjeti''. I možda jeste tako, a možda i nije. No, je li se moglo spriječiti to je sad već neka druga, za istrage, priča koja život Nermine s Pofalića neće vratiti.

Jesu li ti Pofalići u Zimbabveu ili gdje?

Pa gdje su ti Pofalići u Sarajevu, kao da su u najzabačenijem dijelu svijeta gdje nitko nije čuo niti krik, niti jauk, niti se navodno bilo što znalo o tome što se događa iza zatvorenih vrata jednog stana. Ali da se ne vraćamo u sve ono što je prethodilo tome da ova mlada žena bude ubijena na tako brutalan, psihopatski, krvoločan, monstruozan način – ovog puta ono što je jadno u najmanju ruku, jeste da je izostala bilo kakva reakcija nadležnih. Nerminu su ubili suprug i svekrva, seksualno je zlostavljali, tukli, namjeravali samljeti, izgladnjivali, šišali, izolirali od svijeta...pa što je potrebno da netko u javnosti osudi ovo??? Što je potrebno ovoj državi, Kantonu Sarajevo, udruženjima, političarima, ministrima, donosiocima odluka – da progovore nešto? Iako se zločin dogodio prije nekoliko dana, u potpunosti je na sramotu ovog, slobodno mogu reći bijednog društva koje je postalo sociopatsko društvo – zakazalo sve.

Nitko niti da osudi, niti da komentira, niti da organizira kakve prosvjede, niti da ode obitelji preminule (makar formalno) ponuditi pomoć, niti da priča o tome... Do sada se oglasio FK Sarajevo, Nihad Aličković iz ''AntyDayton'' pokreta čiji je preminula Nermina bila član i bh. redateljica Jasmila Žbanić. Toliko o tome koliko smo postali imuni na stravu kakvu inače većina nas je mogla zamisliti samo u horor filmovima.

Pročitajte još

Detalji monstruoznog ubojstva u Sarajevu: Žrtvu seksualno zlostavljali, izgladnjivali, izmasakrirali

Zato uredno možete čitati izjave branitelja osumnjičenih za ovaj horor zločin kako ''nedužnu staricu'' treba osloboditi ili staviti u kućni pritvor, a da je njezin sin duševni bolesnik. Dok građani u gradu na čijem se čelu nalazi Benjamina Karić bivaju brutalno ubijeni, ona se ''naslikava'' a njezin PR vjerno kači slike na društvene mreže s kojekakvih evenata, potpisivanja ugovora o stavljanju fasade, polako i sigurno pripremajući sve za izbore koji nam slijede u listopadu.

Sve će biti bolje ako kliknemo X ispred ''bitnog imena''

Ni slova, ni ''A'' o onome što se događa u Sarajevu. Tako to radi prva žena Sarajeva.

Ali ne samo u Sarajevu, u svim gradovima BiH žene ubijaju. Zašto? Pa zato što im se može. Još jedna Nizama, još jedna Alma, još jedna Nermina, još jedna Amra i još jedna... I biće ih još...Nažalost. Ni dana žalosti, ni oglašavanja povodom ovog zločina koji ovaj grad ne pamti. Jeste li se pitali zašto? Pa stvari su jasne: ''Ne talasaj i nemoj i negative pred izbore''. Treba pričati samo kako će putevi biti izgrađeni, kako će dvorišta biti uređena, kako se Dodik neće odcijepiti, kako nam djeca neće otići u inozemstvo, kako su Dodik, Čović i Trojka sjeli razgovarati i kako će sve biti bolje ako na dan izbora kliknemo onaj X ispred ''bitnog imena''.

Ne varniči pred izbore

Je li se i vama ili samo meni čini, da se ovog puta radi o selektivnoj šutnji onih koji bi trebali najglasnije govoriti? U predizborne svrhe da se ne varniči ili, jer Nermina nije kćerka utjecajne obitelji. Bit će da je sve ovo skupa. Jer ona nije imala roditelje. Ali jeste brata.

Nema tematskih emisija, nema tekstova, nema slikanja odlaska na mezar, nema posjete obitelji, nema javnog izražavanja sućuti, nema priopćenja udruženja koji su protiv nasilja, nema glasa...Postali smo sudionici ovog ubojstva. Svi. Bez iznimke.

Mene je stid naše sramote. Stid me ove kolektivne šutnje. Stid me horora koji je potvrdio sav naš jad i čemer. Ako ima dno ispod dna, mi smo na samom dnu dna.

Za one koji ne znaju, prema islamskom vjerovanju Israfil je melek koji će puhnuti u rog prvi put i tada će voljom Boga pomrijeti stanovnici nebesa i Zemlje. Ostat će samo oni kojima Bog odredi da ostane živ. Kad drugi put puhne, stvorenja će ustati i čekati...

Uz molitvu da nam Bog oprosti što smo kao društvo dozvolili ovakve zločine, ne mogu a da ne primijetim kako je nama izgleda davno bilo vrijeme da Israfil puhne.