Hoće li presuda šestorci Hrvatskoj zalijepiti etiketu agresora na BiH?

Pretresno vijeće Haaškog tribunala 29. svibnja izreći će presudu šestorici bivših vojnih i političkih čelnika Herceg Bosne.

Bivši premijer Herceg-Bosne Jadranko Prlić, zapovjednici Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Slobodan Praljak i Milivoj Petković, ministar obrane Herceg Bosne Bruno Stojić, zapovjednik Vojne policije HVO Valentin Ćorić te Berislav Pušić, predstojnik ureda HVO za razmjenu zarobljenika optuženi su za zločine počinjene nad Bošnjacima i drugim nehrvatima od 1992. do 1994. godine u Hercegovini i srednjoj Bosni .

Hrvatska bi mogla biti proglašena agresorom

Ukoliko Prlić i ostali budu proglašeni krivim, Hrvatska bi mogla biti proglašena agresorom na Bosnu i Hercegovinu budući da se Prlić i ostali terete da su djelovali u ''udruženom zločinačkom poduhvatu'', zajedno s preminulim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom, bivšim ministrom obrane Hrvatske Gojkom Šuškom i drugima, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija Bosne i Hercegovine i njihovog pripajanja Hrvatskoj, navela je agencija Anadolija.

Prema optužnici, cilj je bio da se ''politički i vojno potčine, trajno uklone i etnički očiste bosanski muslimani i drugi nehrvati s područja Herceg-Bosne'', odnosno s prostora Hercegovine i srednje Bosne.

U Hrvatskoj je presuda u slučaju ''Prlić i ostali'' iščekuje sa zebnjom. Posebno bi za Hrvatsku bilo neugodno da agresorom bude proglašena samo nešto više od mjesec dana od zvaničnog ulaska u Evropsku uniju (EU)!

Anto Nobilo, poznati hrvatski odvjetnik, dobar poznavatelj prilika u Haaškom tribunalu i branitelj generala HVO-a Tihomira Blaškića, ranije je za agenciju Anadolija u više navrata iznio uvjerenje da će Hrvatska u Haagu biti proglašena agresorom na BiH. Isticao je kako je situacija ozbiljna i da će presuda proizvesti šok i biti ''vrlo loša za Hrvatsku''.

Tuđman računao na dijelove BiH?

''Tamo neće pisati izrijekom agresija, jer u međunarodnom pravu u Haaškom tribunalu nije tretiran agresorski rat kao kazneno djelo. Ali, ako imate kvalifikaciju međunarodnog oružanog sukoba, koji se vodio u Bosni i Hercegovini, između Hrvata i Bošnjaka, a u kojem je Hrvatska sudjelovala. Onda je nedvojbeno da je Hrvatska bila agresor čim je ratovala u BiH. Zbog toga sam ja apsolutno siguran da će to tako biti'', kazao je Nobilo za agenciju Anadolija.

Jedan od ključnih dokaza agresorske uloge Hrvatske u BiH su, kako ukazuju povijesničari i istraživči, na stotine stranica stenograma razgovora snimljenih u uredu hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana tijekom 90-tih godina. Ti stenogrami su korišteni kao dokaz i u Haaškom tribunalu.

Tako se otkriva da je Tuđman, suprotno mišljenjima kako je bošnjačko-hrvatski sukob splet nesretnih okolnost tokom rata u BiH, još u prvoj polovini 1991. godine računao na dijelove BiH.

''I, prema tome, i s našeg gledišta, ne manje negoli sa srpskog, postoji i problem, postoji potreba da se riješi u svojoj biti, je li... Jer je uspostavljanje Bosne, granica BiH poslije Drugog svjetskog rata jeste povijesni apsurd vraćanja jedne kolonijalne tvorbe nastale od 15. do 18. stoljeća. Rješenje se nalazi u razgraničenju (unutar) BiH. Mislim da ćemo postići zbog toga što to odgovara i Srbiji i Hrvatskoj, podjednako, a što muslimanska komponenta, zapravo i nema drugog izlaza nego da prihvati to rješenje'', govorio je Tuđman, dvije godine prije početka tragičnih događaja koji će kulminirati stravičnim zločinima.

Angažiranje vojske u Herceg Bosni

Tuđman je o operacijama Hrvatske vojske u BiH otvoreno govorio na sastanku s ministrom obrane Hrvatske Gojkom Šuškom, načelnikom Glavnog štaba Oružanih snaga RH, generalnom Jankom Bobetkom i saradnicima u Predsjedničkim dvorima u Zagrebu 22. listopada 1993. godine.

''Ja sam pred par mjeseci izložio situaciju, dao zadaću ministru obrane Šušku i generalu Bobetku da pruže našu pomoć i angažiraju se u Herceg-Bosni, jer se tamo rješava, rekao sam im da se tamo rješava pitanje budućih granica hrvatske države. I, kod toga sam ukazao da je veoma važno da se obrane, tada, oni položaji koje je HVO tamo držao. To je bila ona crta, dakle, Novi Travnik, Vitez, Busovača, Mostar, i da bi trebalo, po mogućnosti, riješiti, što prije, problem Gornjeg Vakufa. Od tada pa nadalje, vođene su te operacije i imali smo stanoviti uspjeh. Ali, ta zadaća sasvim nije do kraja izvršena… Jasno, ja sam i tada rekao da treba svu tu pomoć pružati u vidu dobrovoljaca, ali sam izričito kazao – da je to problem – granica buduće Hrvatske države i da se prema tome treba odnositi veoma ozbiljno'', govorio je tada Tuđman, više puta ponavljajući da su navedene teritorije ''strateški interes Hrvatske''.

No, točno mjesec dana kasnije, 23. studenog 1993. godine, uspjesi HVO-a su zaustavljeni, a nekoliko ofanziva je slomljeno u srednjoj Bosni, naročito u Gornjem Vakufu. Tražeći detaljan izvještaj o „stanju na ratištima u BiH“, Tuđman kod Šuška i Bobetka prosvjeduje.

Neuspjeh s Gornjim Vakufom

''Gospodine ministre i gospodine generale, mi smo tu sa Gornjim Vakufom doživjeli i politički i vojni neuspjeh. Ministre, ti znaš i sam da je danas i jedan od supredsjedatelja pitao, u tom sklopu, da li smo kadri i da li ćemo ovladati Gornjim Vakufom, i ja sam vama dao zadaću. To nije izvršeno i na taj način smo se i politički i vojnički kompromitirali. Dali smo, potvrdili smo na taj način, te prosudbe da vojnički nismo dorasli čak ni Muslimanima na tom području. To je jedan fijasko!'', ocijenio je Tuđman.

Nadalje, Tuđman je na istom sastanku optužio svoje suradnike jer su izdali dokument koji izravno potvrđuje sudjelovanje najvišeg vrha Hrvatske u ratu. Riječ je o dokumentu u kojem vrh Hrvatske imenuje sam Glavni stožer HVO-a na čelu s Antom Rosom, iako formalno nije bila u ratu s Bosnom i Hercegovinom. Štoviše, dokument ima zaglavlje najviših organa Hrvatske, a potpisao ga osobno ministar Šušak. Tuđman je bio ogorčen zbog ovakve nesmotrenosti.

''Kako ste mogli, ministar obrane i načelnik Glavnog stožera, izdati ovakvu naredbu kojom potvrđujete da Hrvatska vodi rat, da je direktno upletena? Ja stalno naglašavam da ste sve ovo skupa morali graditi kao dobrovoljno, da su to dobrovoljci iz Hrvatske koji su napustili Hrvatsku vojsku, koji se bore tamo pod zapovjedništvom HVO-a, a vi ovdje imenujete Glavni stožer'', ogorčeno konstatuje Tuđman.

Dovlačenje novih snaga

O angažiranosti hrvatskih oružanih snaga na teritoriju BiH u Tuđmnovim stenogramima govori se veoma opširno. Od položaja i stanja ljudstva i Materijalno-tehničkih sredstava (MTS), do rasprava o pojedinim zapovjednicima i drugim kadrovskim rješenjima. O angažiranju vojne sile Hrvatske u BiH veoma opširno je govorio i general Bobetko.

''Kompletna peta brigada sa svojim sastavom, znači, sa ovog vinkovačkog fronta, je postepeno povučena i našla se na tom ratištu u BiH. To je oko 2.500 ljudi plus sve topništvo, oklop i kompletno zapovjedništvo, osim, dva tri časnika. Njihov glavni zadatak je bio na toj liniji gore kod Gornjeg Vakufa, gdje i sada drže položaj u samom gradu… Još je ostala jedna ojačana bojna, negdje oko 700 ljudi sa svim topništvom i oklopom u širem prostoru Gornjeg Vakufa. Očito da u idućih deset dana, da će trebati razmišljati o dovlačenju novih snaga'', govori je u međuvremenu preminuli Bobetko.

Tuđman potom predlaže angažiranje regularnih sastava Hrvatske vojske kod Stoca i sa suradnicima konstatira da su kod Blagaja pripadnici pete i druge brigade HV-a.

Rušenje Starog mosta

Dan nakon rušenja Starog mosta u Mostaru, 10. studenog 1993. godine Tuđman je održao sastanak s predstavnicima Herceg-Bosne Matom Bobanom i Jadrankom Prlićem, te Matom Granićem, Ivićem Pašalićem i drugima.

Tuđman je ''usput'' pitao tko je srušio Stari most? Predsjednik ''Herceg-Bosne'' Mate Boban je rekao da su ''bile strašne kiše''.

''Toliko pucan prije, tako da je sam pao'', kazao je Boban.

Tuđman je opet pitao hoćemo li mi biti optuženi, te ''kome, među nama, rušenje u vojnom pogledu, ide više u korist? Boban je odgovorio: ''Nama''.

Optužnica protiv šestorice političkih i vojnih vođa Herceg Bosne podignuta je u ožujku 2004. godine. Sva šestorica optuženih su se dobrovoljno predali u travnju te godine i izjasnili se da nisu krivi ni po jednoj od 26 točaka optužnice.