Građani nemaju pravnu sigurnost zbog neusklađenosti kaznenih zakona

Zbog neusklađenosti entitetskih kaznenih zakona i sudske prakse u BiH građani nemaju pravnu sigurnost. Ovo je istaknuto u Analizi odabranih kaznenih djela entitetskih kaznenih zakona i sudske prakse za zagovaračke potrebe organizacija civilnog društva u BiH u sektoru pravde.

Profesor međunarodnog prava Fakulteta političkih nauka Sarajevo Zarie Seizović, u razgovoru za Fenu, istaknuo je da BiH ima takav pravni ustroj da bi trebalo napisati mnogo ovakvih analiza, koje ukazuju na rascjepkanost države i neodrživ habitus državnog pravnog podneblja u postdejtonskoj BiH.

„U BiH je totalna disharmonija pravnih instrumenata i odluka. U zemlji se entiteti ponašaju kao dva potpuno autonomna pravosudna, pravna i društveno-ekonomska sustava. Prilično česte izmjene i dopune zakona, unošenje novih instituta stvaraju dodatnu pravnu nesigurnost u BiH“ kazao je Seizović.

Pravo je praktično i teorijski potpuno zapostavljeno u BiH. To se događa jer mnogi misle da se pravom kao znanosti i strukom može baviti svatko, počevši od međunarodnih činovnika u BiH, pa do vlasti na svim nivoima u BiH.

Do koje mjere sustav decentralizacije pravosudnog sustava BiH utječe na ostvarivanje principa pravne sigurnosti, odnosno na vladavinu prava?

„Pravna država ili vladavina prava, kao ideal kojem težimo, a nikada nije u potpunosti nigdje ostvaren, ima jedan od konstruktivnih elemenata koji se naziva pravna sigurnost. Zahtjevi pravne sigurnosti su javnost, preciznost, dosljednost, stabilnost, zabrana retroaktivnosti i obvezujuća snaga odluka“ pojašnjava Seizović.

Analiza odabranih kazenenih djela entitetskih kaznenih zakona i sudske prakse ukazuje da je zadovoljena samo javnost od nabrojanih principa. Princip preciznosti je zanemaren. Mnogi su se uvjerili da predmeti koji idu od županijskog suda, ka državnom nivou i obrnutno događa se pravna nesigurnost, jer ne znate koji je organ stvarno nadležan za rješavanje određene pravne stvari. Tu mislim na stvarnu nadležnost, hijerarhijsku i teritorijalnu - ističe profesor međunarodnog prava.

„Nije novost ako kažem da u BiH postoji totalna disharmonija pravnih instrumenata i odluka. Entiteti se ponašaju kao skup dva potpuno autonomna pravosudna, pravna i društveno ekonomska sustava. Česte izmjene i dopune zakona i unošenje novih instituta kreiraju problem dodatne pravne nesigurnosti u BiH.

Recimo na državnom nivou inauguracijom zakona iz kaznenopravne oblasti u 2003. godini dobili smo različita dva ssustava i pravne tradicije. To su nam donijeli stranci i u sudstvu je nastala pometnja jer imate „urneke“ za sve.

Sud BiH retroaktivno primjenjuje kaznenopravnu normu i to je presedan u svijetu. Konkretno se to radilo u predmetu Neđo Samardžić, koji je osuđen za djelo prisilnog nestanka koje u vrijeme izvršenja nije uopće postojalo u zakonima BiH, ali ni u bivšoj Jugoslaviji, kao djelo. Što je totalna pravna nesigurnost“ upozorava Seizović.

O pitanju konačne i obvezujuće snage odluka, kao podzahtjeva temeljnog principa pravne sigurnosti imali smo Sud za ljudska prava FBiH. Taj sud nikada nije funkcionirao, a suci su šest godina primali plaću.

Zatim, Dom za ljudska prava koji je radio u maniru Strazburškog suda i suci su imali svoje odaje, toge i sve ostalo. Međutim, primjena njihovih odluka bila je van domašaja pravnog sustava BiH. Dakle, nije se moglo računati na sigurnost izvršenja presude, precizira profesor međunarodnog prava.

Podsjećajući na još nekoliko predmeta o suđenjima za ratne zločine Seizović tvrdi da je bio iznenađen kada je vidio prikaz entitetskih kaznenih zakona i djela koja su se razlikovala, a i to doprinosi pravnoj nesigurnosti građana.

Analiza govori kada su u pitanju suđenja za ratne zločine praksa u BiH je neujednačena. Seizović uz ovo tvrdi da se radi o nekonzekventnoj kaznenoj politici u svakom dijelu BiH ponaosob.

„Imate slučaj da je jedna žena samo pozvala jednog čovjeka da dođe na određeno mjesto u Hercegovini gdje je on ubijen i dobila je deset godina zatvorske kazne.

U usporedbi ovog slučaja sa presudom za ratne zločine Draženu Erdemoviću koji je dobio za 80 ubojstava osam godina zatvora, a onda mu smanjeno na pet, a proveo u zatvoru samo tri godine, svatko može zaključiti kakva nam je pravna nesigurnost.

Ima još jedan slučaj iz Sanskog Mosta gdje je čovjek dobio 35 godina zatvora za silovanje i ubojstvo. Dok se za neka ubojstva, „bez silovanja“ izriču kazne po osam godina zatvora. Na ovim primjerima može se govoriti o totalnoj disharmoniji u presudama i isto se odnosi na domaće sudstvo i Haaški tribunal“ tvrdi Seizović.

U opisu „bića“ kaznemog djela u BiH blago rečeno vlada šarolikost. Recimo za kazneno djelo ubojstva osim različite klasifikacije izriču se i različite kazne.

Čedomorstvo u BiH ima neusklađen naziv, opis i kaznu. Kada se gleda po entitetima i Brčko Distriktu kazneno djelo otmice također pokazuje veliku neusklađenost. Kazneno djelo za napuštanje i zlostavljanje maloljetnog djeteta u svim komponentama se zakoni razlikuju.

U BiH imamo potpuno pučki rječnik u oblasti prava. Takav rječnik koriste nositelji najviših pravosudnih funkcija u zemlji. Tri termina su ovdje bitna spor, predmet i postupak.

Spor se nikada ne „vodi“, jer je to stanje u materijalno pravnim odnosima. Kada taj spor dođe pred sud on postaje predmet i u pogledu njega se vodi postupak. Dakle, ne vodi se spor niti predmet, već postupak.

U kaznenopravnoj oblasti postoji šarolika i neujednačena upotreba termina: učinitelj, počinitelj i izvršitelj. Učini se usluga, a izvrši se kazneno djelo.

Izvođenje i provođenje koriste se kao sinonimi i uglavnom netočno. Dokazi se izvode, osoba se privodi iz pritvorske jedinice na suđenje, a provodi se neka mjera.

Kazneno djelo silovanja kazne i kvlaficirani oblik nije usklađen. Kazneno djelo ugrožavanje javnog prometa potpuno je različito u cijeloj BiH.

Ova studija treba da ima efekt kao poticaj na harmonizaciju iznutra, pa s aktima Europske unije, ali kod nas ova dva postupka teku istovremeno, zaključuje Seizović.