Glas dokaza: Licem u lice u sudnici s Radovanom Karadžićem

Svjedoci koji su u Haškom tribunalu dali svoje iskaze protiv bivšeg predsjednika Republike Srpske (RS) prisjećaju se provokativnih pitanja i straha koji su osjećali prilikom susreta s Radovanom Karadžićem, i govore o očekivanjima od presude.

U prvostupanjskom postupku koji se oko sedam godina vodio protiv Karadžića u Haškom tribunalu saslušano je više od 500 svjedoka.

Jedna od njih, Sanija Dževlan, za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) prisjeća se kako se nije dvoumila svjedočiti protiv Karadžića, ali da je ipak njegova pitanja doživjela kao teška i provokativna.

“Kad mi je rekao: ‘Dobro jutro, gospođo Dževlan’, ja sam stvarno bila u strahu i jednostavno nisam znala što odgovoriti. A, naravno, nisam mu ništa ni odgovorila”, kaže ona, ističući da su joj, kad ga je ugledala u sudnici, kroz glavu prošla ubojstva civila, djece, žena i staraca.

Dževlan je tijekom rata ranjena u naselju Dobrinja dok je biciklom išla po lijekove i vodu.

''Prolazila sam preko mosta, i kao da me neko udario s leđa. Tad sam se, misleći da me neko pogodio kamenom, okrenula i vidjela da nema nigdje nikoga, ali onda sam vidjela po cesti metke koji su se odbijali, i tad sam shvatila da sam ranjena i da se puca na mene… Skupila sam snage, nastavila dalje da idem biciklom i došla sam pred zgradu, gdje su mi susjedi pomogli sići s bicikla i odveli me do bolnice'', prisjeća se Dževlan.

Neugodna pitanja

Tijekom svjedočenja protiv Karadžića, kako kaže, imala je tremu jer su njegova pitanja bila neugodna. Opisuje kako nije mogla držati olovku kojom je obilježila mjesto gdje je bila ranjena.

''Nakon toga, kad sam završila, imala sam strašan stres, da sam se u sobi dobro isplakala'', kaže Dževlan, dodajući da joj je bila ukazana i pomoć jer to sve nije lako podnijela.

Pročitajte još

Za što je sve optužen Radovan Karadžić?

Dževlan je jedna od stotina svjedoka koje su tužioci pozvali kako bi dokazali Karadžićevu krivnju za genocid u Srebrenici počinjen 1995. i u još sedam bh. općina 1992. godine, terorizoranje građana Sarajeva, progone u 20 općina i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.

U prvostupanjskom postupku Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora, ali su se na tu presudu žalili i tužitelji i Obrana. Mehanizam za međunarodne kaznene sudove (MMKS) – pravni nasljednik Haškog suda – izreći će konačnu presudu u srijedu, 20. ožujka.

Suočavanje s Karadžićem

Youssef Hajir, hirurg i nekadašnji direktor ratne bolnice u sarajevskom naselju Dobrinja, Karadžića poznaje još iz studentskih dana. Po dolasku iz Sirije na studij u Sarajevo, Hajir je bio u istom studentskom domu kao i Karadžić.

''Kad sam došao, nisam znao ništa, ni jezik. Pomogao mi je, družili smo se izvjesno vrijeme. Nisam nikad vidio neki nacionalni naboj, barem dok sam se ja družio s njim, zaista nisam primijetio… Vrlo me iznenadilo i razočaralo kad sam vidio da je on kao kolovođa toga svega'', kaže Hajir, dodajući da oni kao ljekari uvijek polažu zakletvu da će spašavati ljude.

Kao osnivač i kirurg ratne bolnice na Dobrinji, Hajir se sa svojim kolegama suočio s veoma teškim uvjetima, u kojima su spašavali živote svojih sugrađana tijekom rata u Sarajevu.

''Najupečatljivija su bila ozlijeđena djeca. Kako nisam imao opću anesteziju – djeca plaču, boli ih, a vi dajete nešto lokalno, što smo našli, ali to nije to. Dijete ne može da surađuje, neće da surađuje s vama”, govori Hajir.

Hajir, koji je protiv Karadžića svjedočio putem videolinka, navodi da je njihovo suočavanje proteklo u prijateljskom tonu.

“Pozdravio se sa mnom po imenu. Bio je vrlo staložen. Nije bilo povišenog glasa ni s moje, ni s njegove strane… Nisam imao nikakvu tremu zaista. Ja sam od početka sebi postavio cilj da govorim istinu”, ističe Hajir, dodajući da se nije dvoumio da svjedoči o granatiranju i pogibiji ljudi, i da je to uradio kako bi se znala istina.

Mirsada Malagić, koja je pred Haškim tribunalom svjedočila u četiri predmeta, kaže da se najgore osjećala upravo nakon svjedočenja protiv Karadžića, ali naglašava da nije bila uplašena.

Tijekom rata, odnosno nakon pada Srebrenice 1995. godine, ona je izgubila supruga, dvojicu sinova, svekra, dvojicu djevera i druge članove obitelji.

Provokativno ispitivanje

Malagić ističe da je znala da će je Karadžić “provokativno” ispitivati, ali da ju je najviše pogodilo kada je on, nakon što mu suci nisu dozvolile da je dalje ispituje, izrazio žaljenje zbog toga, rekavši za njenu obitelj da se radi o “ratničkoj familiji”.

“Ja sam zamolila suca da kažem da je meni žao, a da on nema potrebe da se više sekira i da mene pita koliki smo ratnici. Sve te ratnike je smjestio kao sardine u Memorijalni centar Potočare, svi leže… Svaka žena, odnosno svaki onaj bijeli nišan, ima papir da nije prazan. Mi nemamo što da lažemo”, govori Malagić.

Prisjećajući se srpanjskog dana 1995. godine kada “se osjetilo da će Srebrenica pasti”, ona pojašnjava kako je tada s porodicom i ostalim ljudima krenula prema bazi UNPROFOR-a.

“To je bilo kod benzinske crpke, kod bolnice u Srebrenici, tu smo se rastajali. Dok smo stajali tu, počele su padati granate – nastao je opči kaos… Tu je ostajalo mrtvih, ranjenih, maltene smo se rastali bez pozdrava”, prisjeća se Malagić i dodaje da je prilikom granatiranja i sama bila ranjena. U drugom stanju i s osmogodišnjim sinom, Malagić je otišla za Potočare, a potom i na slobodu.

Godine i agonija su se, kako objašnjava, “vrtjele u krug” dok je tragala za suprugom Salkom i sinovima Elvirom i Admirom.

“Kad sam već izgubila nadu, na 15. godišnjicu pada Srebrenice našli su mi muža i mlađeg sina. Tada je bila dženaza, ukopala sam ih. Dvije godine kasnije ukopala sam i drugog sina”, kaže Malagić, dodajući da su njihovi posmrtni ostaci pronađeni u grobnicama u zvorničkom selu Kamenica. Prije njih pronađeni su posmrtni ostaci njenog svekra u grobnici kod Jadra.

Na suđenju Karadžiću ponovila je, kako kaže, ono što je ranije rekla u Haškom tribunalu – da je vojska po ulasku u Srebrenicu uništila tri generacije ljudi.

“Taj primjer imam u svojoj familiji. Moj svekar Omer Malagić, njegova tri sina, od kojih je jedan moj muž, njegova tri unuka, od kojih su dvojica moji sinovi, a da ne pričam – njegova sva braća, od braće sinovi – sva ta obitelj Malagića je nastradala u Srebrenici… A takvih porodica u istočnoj Bosni je na stotine, na tisuće”, kaže Malagić.

Sud ne razumije suze i nerviranje svjedoka, kako tvrdi Malagić, nego argumente. Objašnjava da je prilikom svojih svjedočenja bila ljuta i nervozna, ali da je sama sebi dala zadatak da se sabere i pomogne što više da to bude vjerodostojno.

Očekivanje pravde

Dževlan, Malagić i Hajir očekuju da presuda Karadžiću bude osuđujuća.

“Očekujem da ga osude. Sama činjenica da ga osude kao ratnog zločinca jeste puno”, kaže Dževlan.

Hajir također očekuje pravdu, te ističe da Karadžić, iako možda nije direktno sudjelovao u nekim djelima, treba snositi odgovornost za njih zbog funkcije koju je obnašao.

''Na kraju krajeva, on je uzbudio duhove Srba i napravio tvornicu laži protiv ovih drugih naroda koji su tu, i za to treba da odgovara… On je trebao osuditi, ako je pravi čovjek, te ljude koji su napravili genocid'', kaže Hajir.

Malagić dodaje da postoji bojazan da “se može svašta dogoditi”, ali se nada da će ljudi shvatiti veličinu zločina koji je počinjen kako se ne bi isto ponovilo budućim generacijama. Prisjećajući se svog boravka u Haagu, ona navodi kako se poistovjetila sa spomenikom ženama mornara koji je vidjela šetajući obalom, a o kojem je i govorila na kraju jednog od svojih svjedočenja.

“Tad sam ja rekla da bi trebao takav jedan spomenik nama ženama Srebrenice, samo što bi naši pogledi bili okrenuti u šume iz kojih se naši muškarci nikad nisu pojavili, naša djeca, naši sinovi, muževi…”, kaže Malagić.