Europski sud zatrpan predmetima iz BiH zbog aljkavih bh sudova

"U Strasbourgu je po BiH trenutačno najsloženiji predmet “Ališi” oko stare devizne štednje“, potvrdila je u intervjuu za Dnevni list pravna zastupnica BiH pred Sudom u Strasbourgu Monika Mijić, koja je upozorila na obvezu domaćih vlasti na ponavljanju kaznenoga postupka u slučaju “Maktouf i Damjanović”.

Prema njezinim riječima, Europski sud za ljudska prava je zatrpan predmetima jer države članice sporo rješavaju strukturalne probleme.

''Kada Europski sud za ljudska prava donese presudu protiv Bosne i Hercegovine u kojoj ustvrdi da je došlo do povrede prava aplikanta, Bosna i Hercegovina je dužna ispraviti utvrđenu povredu prava. U slučaju “Maktouf i Damjanović” Sud je našao povredu čl. 7 Konvencije, ali samo u konkretnim okolnostima ovog predmeta, a ne generalno kada je riječ o retroaktivnoj primjeni Kaznenog zakona BiH na predmete ratnih zločina. Ono što je bitno u ovom predmetu jest činjenica da je Sud u ova dva konkretna slučaja procjenjivao koji je od dva kaznena zakona blaži za aplikante u situaciji gdje su aplikanti bili osuđeni na minimalne kazne zatvora'', navela je Mijić te dodala kako u ovoj presudi Sud nije razmatrao niti je dao svoju procjenu u vezi s pitanjem koji je zakon blaži u slučaju težih oblika ratnih zločina za koje su zapriječene maksimalne kazne.

''Obveza domaćih vlasti po ovoj presudi jest ponavljanje kaznenog postupka u odnosu na ova dva aplikanta kako bi se u njihovim slučajevima primijenio blaži zakon i kako bi se na taj način otklonila utvrđena povreda prava, te usklađivanje prakse domaćih sudova s presudom “Maktouf i Damjanović”'', navela je.

Odbor ministara Vijeća Europe koji prati izvršenje presuda Europskog suda je prošli tjedan usvojio odluku vezanu uz izvršenje presude “Maktouf i Damjanović”.

U ovoj odluci je, navodi Mijić, naglašeno da je Europski sud utvrdio da se pitanje je li retroaktivna primjena zakona iz 2003. godine u predmetima ratnih zločina sama po sebi protivna čl. 7. Konvencije mora ocijeniti od slučaja do slučaja, uzimajući u obzir konkretne okolnosti svakog predmeta, a ne ‘in abstracto’.

U odluci je dalje naglašeno da je potrebno da domaći sudovi, kada odlučuju o žalbama o kršenju čl.7. Konvencije, ocijene u konkretnim okolnostima svakog predmeta, i u svjetlu težine počinjenih kaznenih djela, koji je zakon najpovoljniji za optuženog.

Također, ovom odlukom je naglašena važnost poduzimanja svih potrebnih mjera kako bi se osiguralo produženje pritvora osuđenih osoba do ponavljanja postupka od Suda BiH, pod uvjetom da je njihov pritvor u skladu s Konvencijom.

''Ustavni sud BiH je oslanjajući se na presudu “Maktouf i Damjanović” i svoju odluku od 27. rujna 2013. godine donio i nekoliko odluka koje se odnose na žalbe apelanata kojima su za teže oblike ratnih zločina izrečene maksimalne kazne, odnosno znatno strože kazne u odnosu na slučaj “Maktouf i Damjanović”. U ovim predmetima Ustavni sud BiH je razmatrao koji je zakon za apelanta blaži u pogledu maksimalne kazne koja mu se može izreći, te je utvrdio povredu čl. 7. Konvencije zbog toga što apelanti nisu osuđeni u skladu s odredbama zakona koji za konkretno kazneno djelo propisuje blažu kaznu, a to je Kazneni zakon SFRJ. Dakle, Ustavni sud je razmatrao ove slučajeve i donio svoju procjenu koji je zakon blaži za počinitelje'', navodi Mijić naglašavajući kako se ova procjena mora poštivati, bez obzira na podijeljena mišljenja javnosti, jer su odluke Ustavnog suda BiH konačne i obvezujuće.

Mijić kaže kako ćl.7 Konvencije, između ostalog, propisuje da se ne može izreći teža kazna od one koja je bila primjenjiva u trenutku kada je kazneno djelo počinjeno te da ovaj član zabranjuje retroaktivnu primjenu Kaznenog zakona na štetu optuženog, što znači da su sudovi dužni primijeniti zakon koji je blaži za optuženog, a procjenu koji je zakon blaži potrebno je dati u okolnostima konkretnog slučaja.

''Tako je i “poruka” presude u slučaju “Maktouf i Damjanović” da su domaći sudovi dužni u okolnostima konkretnog slučaja procjenjivati koji je zakon blaži za počinitelja i primijeniti blaži zakon, pri čemu trebaju uzeti u obzir i težinu počinjenih kaznenih djela, a na što je ukazano i u odluci Odbora ministara Vijeća Europe'', navela je.

Kaže kako je bitno da niti presuda Europskog suda niti odluke Ustavnog suda BiH ne dovode u pitanje krivnju osuđenih za ratne zločine, već samo primjenu zakona u pogledu određivanja kazne.

''Pitanje kako će Sud BiH ponoviti postupak u predmetima u kojima je Ustavni sud BiH ukinuo drugostupanjske odluke Suda BiH i naložio hitno donošenje novih odluka u skladu s čl. 7. Konvencije zahtijeva odgovor od samog Suda BiH u okviru Zakona o kaznenom postupku'', navodi Mijić za Dnevni list.

Komentirajući činjenicu da se sve više ljudi odlučuje pravdu tražiti kod Europskoga suda za ljudska prava, Mijić kaže kako je sasvim razumljivo u situaciji kada pojedinci ne mogu ostvariti svoja prava na domaćoj razini, korištenjem domaćih pravnih lijekova, da idu dalje u nastojanju zaštite svojih prava pred Europski sud za ljudska prava.

''Svrha same Europske konvencije o ljudskim pravima je da svaka država članica osigura na svom teritoriju zaštitu ljudskih prava, a Europski sud bi trebao pružati supsidijarnu zaštitu, dakle tek u krajnjem slučaju kada domaći pravni lijekovi zakažu. Nažalost, Europski sud je zatrpan predmetima koji se ponavljaju iz razloga što države članice ne rješavaju ažurno strukturalne probleme na koje je Sud ranije ukazao. Takva je situacija i u Bosni i Hercegovini. Može se reći da se još uvijek najveći broj predmeta protiv Bosne i Hercegovine odnosi na neizvršenje presuda domaćih sudova'', navela je.