Djeda Mraze, daj skreći sa staze!

Nova godina je samo još jedan, doduše malo veći, tulum. Ono što slijedi iza dočeka Nove godine je 365 dana u kojima ćemo se, baš kao i u ovoj koja nam je na izmaku, smijati, plakati ili biti ravnodušni. Ravnodušnost nam je i u 2014. nekako najizglednija, jer i do sada smo uglavnom bili ravnodušni. 

Sve što smo do sada učinili da kolektivno izrazimo nezadovoljstvo postojećim stanjem bilo je jalovo, malobrojno, ponekad i tragikomično.

Tek pred kraj godine kolektivno smo se zgrozili visinom primanja nekih guzonja, koji plaće dobivaju od našeg novca. No, nije ovo zemlja jake oporbe koja bi podigla ljude na noge, organizirala prosvjede, napravila revolucijski obrat.

U Bosni i Hercegovini oporba ne postoji. Postoje samo oni na vlasti i mi ostali. Dok oni na vlasti parazitski uživaju na našem zajedničkom novcu, mi ostali se snalazimo. Netko bolje, a većina lošije. Sve lošije.

Više se ne krije da nam nova godina neće donijeti ništa bolje. Zapravo, sve da nam obećaju kule i gradove, što imamo od toga kada znamo da ništa od ovog našeg jada neće nestati preko noći i da je jedna godina jako malo vremensko razdoblje da se nešto bitno popravi s obzirom koliko dugo se kvarilo.

 I onima koji kažu da bi 2014. trebala donijeti malo poboljšanje situacije i standarda nemamo nimalo razloga vjerovati, jer nema na vidiku snage koja bi nešto promijenila, a iluzorno je očekivati da će se svi političari uhvatiti za ruke, probuditi u sebi ono malo poštenja (ako ga uopće imaju) i početi konačno raditi za opće, a ne samo za svoje dobro.

Stoga, ako nas ne pogodi neka masovna epidemija poštenja, i sljedeća 2014. godina će biti godina nepotizma, štela, pogodovanja, rasprodaje, zavlačenja, rasturanja i međusobne borbe oko podijele ono malo javnog plijena što je preostalo. Govorim o političkim elitama i njihovim poduzetničkim privjescima.

Naredna godina bit će još novih 365 dana sisanja krvi onima koji bi željeli raditi svoj posao, krenuti naprijed u svom vlastitom biznisu. Bit će to još jedna godina bez planova za razvoj, bez proračuna koji bi pogurao ekonomiju naprijed. Bit će to još jedna godina koja će nam donijeti neizvjesnost oko plaća i mirovina i jedno jedino rješenje svakog nivoa vlasti – nove kredite.

U cijeloj toj slici grad Mostar će i dalje biti ono što je zadnjih godina – grad u kojemu ljudi isto žive i kad vlast funkcionira i kad ne funkcionira. Stoga se postavlja pitanje – čemu nam služi ta vlast uopće, kad se i ovako i onako sami snalazimo?

Mostar će i u novoj godini biti periodično na naslovnicama, paliti će ga i gasiti po potrebi, u sezonama političkih kiselih krastavaca javljat će se prijedlozi da ga se dijeli na toliko ili toliko općina ili izbornih zona, a ako nas to ne zapali, stiže nam vrelo nogometno ljeto i tradicionalni džoker iz rukava – ulični partiji nakon tekmi  u središnjoj gradskoj zoni.

A zapravo, pojedinačno, ljudi će se snalaziti kako znaju i umiju, s vlašću ili bez nje. Tako je već godinama. I u tom snalaženju sve smo manje zajednica, pogotovo uređena zajednica, a sve više kaos pojedinačnih interesa.  Svatko će gledati samo unutra, a sve manje nas napolje.

Smiješnima se zato čine oni koji tvrde da nas u narednoj godini očekuju socijalni nemiri. Da su rekli da nas čeka veća stopa kriminala to bi možda bilo realnije.

Stanje našeg društva je tako da će ljudi radije kretati u pljačku na svoju ruku, nego što će se organizirati i probati promijeniti stanje, recimo tako, političkim sredstvima. Upade u kladionice, piljare, stanove, prepade na pumpama, pljačke poslovnica banaka – time se možda u narednoj godini neće baviti samo kriminalci, nego i oni za koje ste do neki dan ruku mogli dati da su oličenje normale i poštenja.

No, ako će zbilja toliko biti gladnih ili onih na rubu egzistencije, a koji su donedavno bili relativno situirani, što možemo očekivati nego to? Wild West, here we come. Kako napredujemo, uskoro bismo mogli sličiti na Latinsku Ameriku, privatne vojske čuvat će guzonje, živjet će oni u vilama opasanima visokim zidovima, letjet će helikopterima i avionima, a mi ostali životarit ćemo po favelama ili stančićima koje su nam oni izgradili i uredno naplatili iznad cijene.

Bit će to još jedna godina u kojoj će nas se sve više sjećati kako je prije bilo bolje, s tim da se to prije više ne odnosi samo na osamdesete ili sedamdesete  - postajemo nostalgični čak i za drugom polovicom devedesetih, kada smo vjerovali da nakon čitavog onog sranja možemo samo naprijed, pa smo optimizam gradili na onome što smo mislili da će biti. A mislili smo da ćemo se nekako srediti, da ćemo nekako ugaziti na prag EU, ali s godinama smo se opako razočarali i u naše sređivanje, ali i u EU.

Zapravo, nedostaje nam svijetli primjer iz susjedstva, netko na koga bi se ugledali. Hrvatska – katastrofa! Slovenija – nagli pad u ambis! Srbija? Hohoho!  Crna Gora? Na nju se ugledavaju samo ovi gore. Opće stanje u regiji je loše, optimizma nema. Zašto bi ga bilo i ovdje?

No, nije sve tako crno, na kraju krajeva, većina nas, ma kako se činilo drugačije, još uvijek drži vlastitu sudbinu u svojim rukama. Ne, to ne znači bijeg, nemojte odmah gledati kako pobjeći van, prvo probajte djelovati u svojoj okolini.  Jer upravo to „neprobanje djelovanja“, nego stalno čekanje da vam drugi nešto ponudi, popravi ili vam donese bolje sutra i jest generator apsolutne apatije u društvu.

Pokažite zube, nema veze ako zbog kredita i manjka love, odavno niste bili kod zubara. Ovdje mislim na pokazivanje zuba u figurativnom smislu. Uostalom, nova godina bit će isključivo onakva kakvom je Vi napravite! Ako ništa ne napravite i ne očekujte bolje!