#BosanskaRuta: Snješko Bijelić – poklon najmlađe prevoditeljice

Desetogodišnja djevojčica Hena skoro trećinu svog života provela je putujući iz rodnog Afganistana do Europe. Trenutno se nalazi u Bihaću gdje prevodi i pomaže osoblju Crvenog križa i doktorima da uspostave komunikaciju s migrantima i izbjeglicama.

Jezik kojim govori najveći broj Afganistanaca se zove Dari i predstavlja varijantu perzijskog jezika kojeg razumiju u Iranu, dijelu Pakistana, te drugim zemljama središnje Azije. Dari je i maternji jezik Hene koju sam ljetos upoznao u privremenom kampu za izbjeglice i migrante u nekadašnjem Đačkom domu u Bihaću.

Hena ima deset godina i iza sebe ima tisuće kilometara puta kroz sedam zemalja. Njena obitelj je krenula na put prema Europi prije skoro tri godine, kad je njen najmlađi brat Farias imao samo nekoliko mjeseci.

Djetinjstva u Afganistanu se slabo sjeća, ali zna da su morali otići zbog “nekih loših ljudi”.

Kada sam ljetos prvi put posjetio Đački dom u Borićima, prvo što sam primijetio bilo je dijete koje je nešto čavrljalo s ljudima iz Crvenog križa, Međunarodne organizacije za migracije (IOM) i novinarima. Pomislio sam kako je sigurno netko od njih poveo dijete sa sobom i bilo mi je čudno da neko vodi dijete u takvu sredinu.

“Ovo ti je Hena, ona je glavna ovdje”, rekao mi je ubrzo potom jedan volonter, a tamnooka djevojčica se nasmijala.

Hena je glavna zato što govori tri jezika i pomaže osoblju Crvenog križa da uspostavi komunikaciju s migrantima i izbjeglicama u kampu. Doktorica Indira, koja je pregledala tisuće izbjeglica i migranata, kaže kako bi joj bez Henine pomoći bilo puno teže.

“Stariji ne znaju jezike i ne uče ih lako kao djeca. Ja sam lako naučila engleski, a znam i puno bosanskog. Zato prevodim ljudima iz Afganistana, Irana, nekima iz Pakistana… Ljudi iz Iraka i Sirije govore arapski, njih razumijem samo ako govore engleski. Irance razumijem, to je kao srpski i bosanski, skoro isto”, rekla je mala prevoditeljica.

Hena je u Srbiji provela više od godinu i pol, a posljednjih pola godine je u Bihaću odakle njena obitelj planira nastaviti put ka Zapadu. Bosanski jezik priča tečno.

Kaže da ne zna gdje njena obitelj ide i dodaje da to znaju “stariji”.

Do sad je s ocem, majkom, tri sestre i dvojicom braće prešla barem pet hiljada kilometara kroz Afganistan, Iran, Tursku, Grčku, Makedoniju, Srbiju i BiH. Kroz Iran su prošli za jedan dan, kroz Tursku su putovali dvadeset dana, a najduže su se zadržali u Grčkoj i Srbiji. U Grčkoj su bili u kampu Idomeni nekoliko mjeseci, a u Preševu na jugu Srbije su živjeli godinu i po, i tamo je prvi put u životu išla u školu. Sjeća se da ispočetka nije bilo lako i da mještani Preševa djecu migranata nisu rado dočekali u svojoj školi, ali da je kasnije sve bilo bolje i da su se puno igrali i učili.

“Najljepše je bilo kad smo u kampu igrali fudbal. Igrala su i djeca iz Srbije i još pet zemalja – Irak, Sirija, Pakistan, Iran i Afganistan. I Afganistan je pobijedio”, priča Hena.

Želja joj je da se njena obitelj negdje skrasi, da ide u školu i postane učiteljica ili prevoditeljica.

Iako sam je upoznao ljetos, dugo sam oklijevao da pišem o Heni. Nadao sam se da je u međuvremenu njena obitelj našla put ka boljem životu i da već ide u školu po snijegu nekog malog gradića u Italiji, Njemačkoj ili Belgiji… Ali na Svjetski dan migranata pročitah da je Hena još u Bihaću, u kampu u tvornici Bira i da je snijeg dočekala u BiH.

Kad smo pričali prvi put rekla mi je da bi voljela malu rozu tortu. Kad sam drugi put došao u Boriće donio sam rozu torticu i nije mogla vjerovati da je nisam zaboravio. Otrčala je iz dvorišta Đačkog doma u zgradu i donijela mi crtež koji je sama napravila.

“Ovo je za tebe”, kazala je i usred kolovoza mi poklonila crtež na kojem je bio Snješko Bijelić.

Rekla je kako su čovjeka od snijega pravili i kad je bila u Afganistanu i prošle zime u Srbiji.

Sljedećeg je željela praviti ispred kućice u kojoj će se skrasiti s obitelji. Sretna nova godina, Hena i nek ti Snješko ispred Bire bude posljednji kojeg ćeš praviti na putu ka ljepšem domu.