BiH boluje od Stockholmskog sindroma

Kaže jedan uvaženi profesor iz Mostara u intervjuu nedavno - da je strah u BiH posijan smišljeno. I mi to čitamo, onako usput, radi reda, radi običaja, radi toga da još jednom udarimo sebi pečat na nešto što znamo. Nije baš da smo pretjerano zabrinuti zbog toga, a ni da Bog zna što činimo po tom pitanju. To nam je valjda normalno postalo - da budemo u strahu. Jer kad je prestalo da puca i kad smo se prestali bojati granata, pušaka, tenkova i sličnih 'strahova' – došli su 'ovi'.

Strahovi koji vladaju dobrih 30-ak godina. Jer kako nekim i nečim manipulirati, upravljati i potčiniti masu ako nije u strahu. Morate se bojati, poručuju mediji. Vrište riječi iz usta onih vladajućih koji ta ista jedva otvaraju, nekima se i zubi ne naziru – ali znaju točno što treba reći i kako strašiti ljude da bi oni ostali potčinjeni, u strahu, bojazni, istraumirani, sa 'suženom sviješću' – kako reče u tom intervjuu profesor iz Mostara.

Bolesni od straha

Jer većini je sužena svijest. Nema slobode razmišljanja, imamo klikere ali se ne pale – narodski rečeno. Ne fale nama daske u glavi, ne fale ni klikeri - nama fali da nismo u strahu. Narod koji je traumom vezan za svoje mučitelje (čitaj: vladajuće političare) nije ništa drugo nego bolestan narod. Narod koji ima Stockholmski sindrom. Jer ljudi su bolesni, bolesni od straha, u strahu i vječitog pitanja: što će biti sutra? Kako preživjeti? Hoće li opet izbiti rat? Koliko će ulje poskupiti? Što će biti s gorivom?

Do tada, naši mučitelji rukama duboko u korupciji – grabe sebi i svojima, naravno. Svakome iz obitelji (uže i šire, ne smije se nitko zaboraviti) po jedan ranč, po nekoliko tvrtki, par vila s bazenima, nekoliko stanova, auta i naravno – sve je to po zakonu. Zakonu koji se zove strah. A zbog kojeg su ljudi paralizirani već 30 godina. Zbog kojeg nisu u stanju djelovati, razmišljati, vidjeti a ni usuditi se nešto reći. Jer tko progovori valja ga ušutkati, izbiti mu kruh iz ruku, prijetiti, vršiti pritisak i na kraju neutralizirati. Kako? Sve strahom.

Kako raskinuti 30-godišnju vezu?

Iako većina zna što je Stockholmski sindrom i kako je nastao, čisto podsjećanja radi - sindrom su istraživali znanstvenici u okvirima viktimologije i došli do zaključka da se cijeli proces temelji na strahu da ne dođe do još veće patnje za taoca ali i zbog unutrarnje dobrote taoca da pomogne otmičarima. Što više energije se utroši u taj odnos, to će biti teže raskinuti ovu vezu.

I što vi mislite kako onda raskinuti vezu koja je bazirana na strahu tri desetljeća? Znamo li mi uopće da smo bolesni? Ako znamo, onda nam je valjda prvi korak k izlječenju priznanje. Ali haj' stisni pa priznaj. Opet će se netko od silnih mučitelja s govornice glasom zabrinutim javiti i reći kako su uloženi svi naporni da se dođe do rješenja, ali, eto, njega nema. Pa se ne mogu dogovoriti, pa će biti blokade, pa sankcije, pa poskupljenja, pa zveckanje oružjem, pa dolazak stranaca da mire 'posvađanu djecu' i sve u krug.

Samo, krug se širi i širi, a kraja nema. A možda da se vrate u povijest i nešto nauče. Jer kad bi učili iz povijesnih primjera onih nešto mudrijih, onda bi shvatili – da je pokoravanje moćnijem zapravo mudrost. Ovako, nastaviti inzistirati na psihopatskim obrascima ponašanja tri desetljeća i ne pokoriti se većoj sili (čitaj: strancima) bez obzira na brojna upozorenja, znači samo jedno: biti glup. Ali što je ono što im ne da da budu pametni? Pa to je misao da će vladavina straha trajati do u nedogled.

Sila moćnijeg i mudrijeg

Kako pametan popušta kad naiđe sila mudrijeg i moćnijeg najbolje je u svojoj kolumni za jedan portal napisao i opisao ugledni bh sudac Branko Perić.

''U diplomatskoj povijesti Srba ostalo je zapisano uputstvo Miloša Obrenovića srpskom pregovaraču Petru Ičku pred odlazak u Carigrad. Ovako je Miloš savjetovao svog izaslanika: 'Pazi dobro Petre, kad budeš tamo pred sultanom. Da se kurčiš bre, da vide Turci da Srbija nije mačiji kašalj. Ne mogu oni da rade kako oni hoće. Ali Petre, dobro vodi računa. Ako na tvoje kurčenje počne i sultan da se kurči, e... ti Petre odma da otkurčiš, jer je Srbija ipak mala zemlja. I da znaš – sultan je slab na pare i na muško dupe, a mi para nemamo da ti damo'', napisao je nedavno sudac Perić u kolumni za portal Buka.

Perić je ovdje mislio na Dodikov odlazak kod Vučića i savjetovanje da se političari iz RS-a vrate u državne institucije. Ubrzo nakon toga reagirao je Dodik i kazao kako je prvi čovjek Srbije u pravu i da će razmisliti o prekidu blokade i savjetu Vučića. Dakle, ot...... se Dodik. Pred većom silom.

A dokle god su Dodici, Izetbegovići, Čovići, Džaferovići, Komšići i svi ostali mišljenja da se glava ne treba pognuti pred moćnijim i jačim, dotle će strahom vladati a narod biti bolestan. Trajno oštećeni, vezani za svoje mučitelje.