Bh. žica - It's all in the game

Često se kaže kako se neke stvari cijene tek kad prođu. To je sigurno istina u slučaju televizijske serije „Žica“ ili „The Wire“ u originalu.

Ova serija se snimala od 2002. do 2008., ali je tek po njenom završetku stekla kultnu reputaciju. Kritičari su je doduše prepoznali još za vrijeme emitiranja, ali mišljenja kritike i gledatelja su obično totalno različita. „Žica“ ih je uspjela ujediniti.

Kvalitet se ogleda u tome što likovi nisu crno-bijeli. Radnja prati policijski odjel iz Baltimorea koji pokušava zaustaviti organizirani kriminal u tom gradu: trgovinu drogom i ljudima, ali i rješavanje svih popratnih slučajeva – ubojstava i pljački. Policajci nisu dobrodušni borci za pravdu; mnogi od njih su pijani, priglupi, korumpirani, a je većini zajednička beskompromisna borba za položaj.

„Žica“ je ubrzo nakon prestanka emitiranja stekla značajan status i u akademskoj zajednici. Profesori sociologije s Harvarda, Dukea, Vanderbilta i još nekoliko američkih sveučilišta su ubacili «Žicu» kao sastavni dio svog nastavnog kurikuluma. Iako se praktični dio nastave sociologije uobičajeno radi kroz istraživanja na terenu i anketiranje, neki profesori, poput Williama Wilsona s Harvarda, smatraju kako je «Žica» fantastičan uvid u postindustrijsko razdoblje američkih urbanih sredina. Baltimore je grad koji pripada «pojasu hrđe» američkog sjeveroistoka; grad koji je doživio propast industrije, iseljavanje obrazovanog stanovništva i porast stope kriminala.

Scenarij za «Žicu» je uradio novinar David Simon koji je kroz svoju karijeru pratio crnu kroniku Baltimorea. Većina likova u seriji je utemeljena na pravim osobama, što im daje dozu ljudskosti koju ostale serije i filmovi slične tematike nemaju.

Nažalost, gledanje «Žice» brutalno podsjeti i na našu stvarnost, te je nemoguće izbrojati paralele koje se mogu povući između likova iz serije i stvarnih likova bosanskohercegovačke svakodnevnice.

Nacionalna podijeljenost u BiH neodoljivo podsjeća na rasnu podijeljenost Baltimorea, grada u kojem crnačko stanovništvo čini oko 60% ukupne populacije, a ostatak su bijelci rasparčani u irskim, poljskim i talijanskim getima. Biranje gradonačelnika se svodi na rasno pitanje, program je najčešće nebitan.

Predizborne aktivnosti se svode na fiktivno smanjenje stope kriminaliteta i izgradnju luksuznih zgrada na mjestima nekadašnjih industrijskih pogona. Vrhunac političke korumpiranosti predstavlja senator, lik omiljen i među kritičarima i među publikom. Dok je većina ostalih likova detaljno razvijena, lik senatora nema ni mrvu moralne kompleksnosti – njega definira samo korumpiranost. Njegov karakter se vrlo lako može prepoznati u bezbrojnim bh. političarima koji mijenjaju ideje i uvjerenja «za šaku» vlasti. Oni su, kao i senator Clay Davis, apsolutno ignorantni prema stvarnim problemima stanovništva, a jedina im je misao vodilja - novac.

Slične paralele se mogu povući između baltimorske policije i pravosuđa koji su pretrpani karijeristima i nemilosrdno opterećeni birokratskim preprekama. Policijske i pravosudne «krtice» često uništavaju istrage onih benevolentnih istražitelja kojima je policijski posao život, a ne karijera.

Možda najveća sličnost između serije i stvarnog bh. života je prikazivanje školstva. Bez ikakve namjere stvarnog obrazovanja djece, prosvjetni djelatnici služe samo za odrađivanje nastave i zarađivanje plaće. Nemilosrdnost školskog sustava se ogleda i u principu «don't leave anybody behind» koji je umjesto obrazovanja svakog djeteta omogućio delikventima, pa skoro i psihopatima, pohađanje nastave na štetu ostalih učenika.

Nabrojiti sve paralele između «Žice» i današnjeg bh. društva je nemoguće i vodi u bezbroj «spoilera» za one koji je još nisu imali zadovoljstvo pogledati.

"Sve je to dio igre", reći će i diler i političar u «Žici», a u pitanju je samo jedna igra isprepletena kriminalom i politikom.