Ako bude potrebno, idemo u Strasbourg, ja sam nevin čovjek!

"Jedno vrijeme kod njega nismo smjeli ići jer su neki od nas bili svjedoci u njegovu procesu. Sada se trudimo barem jednom mjesečno doći mu u posjet. Mostar nikada ne smije zaboraviti Marka Radića" govore suborci Marka Radića na putu prema Sarajevu i zatvoru Kula gdje se on nalazi već šestu godinu.

Piše: Marko Karačić, Večernji list

Nakon dva sata vožnje dolazimo u zatvor Kula i pritvorsku jedinicu u kojoj se Radić nalazi više od pet godina. U njegovu slučaju pritvor ima neko posve drugo značenje.

– Kamo ste krenuli - pita nas policajac dok mu dajemo osobne iskaznice. – U posjet Radiću – odgovaramo. – A kod Make – uzvrati i smije se. Izgleda kako naš “domaćin” i kod čuvara ima određenu dozu poštivanja. – Njegovo ponašanje i stav su razlog ovakvog odnosa. Mislite li da bismo imali ovakav stav prema nekome tko je u ratu ubijao nevine i silovao žene. Priča bi bila puno drukčija – govori jedan od prisutnih.

Nakon što su detaljno pretresli nas i ono što mu nose suborci te što mu je poslala obitelj, idemo do sobe za posjet. Na sredini jedan veliki stol i četiri dotrajale stolice, rešetke na prozorima, naravno. – Ono je tamo njegova ćelija – pokazuje jedan od njegovih prijatelja. Priču prekida Radićev ulazak u prostoriju. Vidjevši prijatelje, na licu mu se ukaza širok osmijeh, srdačno se pitaju. Da je neki laik u tom trenutku ušao u prostoriju, teško bi mogao pogoditi tko je od njih Marko Radić.

Više od pet godina pritvora na njega, prema prvom dojmu, nije ostavilo previše traga. Odaje ga samo sijeda kosa, na kojoj se može jasno vidjeti trag svega onog što prolazi cijelo ovo vrijeme. Raspituje se za obitelj, prijatelje, Mostar... Čini nam se da je i sam dobro informiran o događajima u gradu na Neretvi. – A kako vama teku dani ovdje – pitamo ga. – Vježbam koliko mogu i pokušavam ostati u kondiciji. Tako razbistrim glavu i ne razmišljam o nekim stvarima – započinje svoju priču Radić i ističe kako je izuzetno zadovoljan uvjetima koje ima u ovoj pritvorskoj jedinici i načinom na koji se prema njemu ophode čuvari u zatvoru. Onda počinje ozbiljna priča o dva suđenja koja je prošao zbog ratnih zločina za koje je, navodno, odgovoran, a što je bio i razlog našega posjeta. U tom trenutku osmijeh s njegova lica nestaje. Vidjet ćemo ga tek kasnije kada se budemo pozdravljali.

– Presudu još nismo dobili. Oni ne znaju što napisati i kako opravdati kaznu koju su mi izrekli. Evo ide treći mjesec od presude, a ništa još napismeno nismo dobili – kaže Radić.

U tom razdoblju konstantno se postavlja pitanje kako će ovaj slučaj ići dalje. Je li priča gotova ili će dobiti nastavak na višim sudskim instancijama. I samo je naš sugovornik taj koji je mogao dati odgovor na ovo pitanje. I bio je jako konkretan. – Ako bude potrebno, idemo u Strasbourg, ja sam nevin čovjek. Neće ostati na ovome. Osudili su me bez ijednog dokaza, a ništa nisu uzeli u obzir od onoga što je obrana iznijela. Odnos sudskog vijeća prema meni bio je katastrofalan. Ja u pet godina suđenja niti jednom nisam uzeo riječ na Sudu BiH. Nisam smio! Moji odvjetnici su mi također rekli kako nikada u svojoj karijeri nisu vidjeli da se sudsko vijeće u jednom predmetu tako ponaša prema obrani – ističe Radić, a onda ulazi još dublje u priču oko samog sudskog procesa i onoga što mu se stavlja na teret.

– Mene su tamo optužili za silovanja. Međutim, žena iz Crvenog križa je svjedočila kako je trebala obaviti razgovore s tim ženama koje su, navodno, silovane, a one su je potjerale. Rekli su kako ih nitko nije dirao, da su te priče izmišljene, a čak su navele da sam spasio kćer jedne od njih od jednoga našeg vojnika koji ju je htio silovati. Sjećam se toga slučaja jer sam nakon apela te žene da ih zaštitim našao toga vojnika i fizički se s njim obračunao. Naša zadaća je bila obrana naroda, a ne činjenje zločina. Jedno takvo svjedočenje Sud nije uzeo u obzir – priča nam Radić uz neizbježnu dozu emocija.

Okrivljen je i za protjerivanje Srba i Bošnjaka iz Mostara, a ono u čemu je Sud BiH našao njegovu krivicu je, blago rečeno, upitno.

– Pozvan sam bio na jedan sastanak gdje su bili vodeći ljudi obrane Mostara. Imali smo velik problem. Ljudi su upadali u tuđe stanove, zauzimali ih, a ljude protjerivali. To nisu radili oni koji su bili na prvoj crti bojišnice, oni za takve stvari jednostavno nisu imali vremena. Netko tko bi došao u grad, znao je zauzeti po pet stanova, bio je kaos. Ja sam na tom sastanku rekao da specijalne postrojbe trebaju riješiti taj problem i pokušati uvesti red u gradu. Taj dokument postoji i Sud je protumačio kako sam rekao da specijalne postrojbe treba angažirati na protjerivanju ljudi. Moja izjava apsolutno nije imala veze s tim. Kaos je trebalo prekinuti, ni Hrvati nisu mogli živjeti u takvim uvjetima. Nikoga nisam protjerao niti sam sudjelovao ili naredio bilo kakve aktivnosti te vrste. Dosta je reći da je rat Armije BiH i HVO-a počeo u Bijelom polju dva mjeseca kasnije nego što je to bilo u Mostaru. Sve sam učinio da do sukoba ne bi došlo. Kada su mi rekli da Bošnjake treba razoružati, ja sam to odbio. Poručio sam da su ti ljudi položili prisegu HVO-u i da im ja neću uzimati oružje iz ruku. Kasnije su ti ljudi okrenuli oružje prema nama. Postojali su planovi i za moju likvidaciju, ali nisu uspjeli – ističe Radić.

– A što je s logorom u naselju Vojno? – pitamo ga. Upravo je Radić kroz suđenje ponio najviše krivice za događanja na ovoj lokaciji. – Ja tamo nikada nisam nogom kročio i to su potvrdili ljudi tijekom suđenja. Moja zadaća je bila očuvanje prve crte bojišnice. Moja postrojba je skoro uništena nakon što smo doživjeli izdaju od donedavnih suboraca. Moje zapovjedništvo je bilo na prvoj crti bojišnice i ja sam tu zapravo živio. Nama su slali zatvorenike na bojišnicu, ja ih nikada nisam tražio. Dokumenti jasno govore tko nam je slao te ljude. Ni na jednom od tih dokumenata nećete naći ime Marka Radića u potpisu.

Ne postoji zahtjev u kojem ja tražim da se zarobljenici dovuku na našu crtu bojišnice kako bi obavljali poslove. Niti jedna od tih radnji nema veze sa mnom. Prišili su mi i da sam organizirao razmjenu zarobljenika iz logora u Vojnu. Onda smo Sudu priložili snimku razmjene u kojoj se vidi da mene nema nigdje u blizini. Ali to očito nije bilo dovoljno – naglašava naš sugovornik. Radić bi, prema sadašnjoj presudi, trebao u zatvoru provesti još 16 godina. Ali to vjerojatno neće biti slučaj. Naime, njemu i ostalima se može suditi prema zakonu koji je vrijedio u vrijeme počinjenja zločina. A taj zakon, iz bivše države, govori kako je maksimalna kazna za ratni zločin 15 godina. Sud u Strasbourgu je već donio takvu presudu u jednom predmetu ratnih zločina na ovim prostorima, pa se očekuje da će isti model biti primijenjen i na ostalim slučajevima.

– U tom slučaju bih vjerojatno bio na slobodi za godinu-dvije godine. Ali ja želim novo suđenje. Neću se pomiriti s činjenicom da sam osuđen za ratni zločin, a nisam kriv za ono što mi stavljaju na teret. Da na meni ima bilo koji dio krivice, ja bih sam priznao. Ono što se događalo na suđenjima, nema veze s istinom – poručio je Radić. Politika je bila neizostavni dio našega razgovora. Radićeva agonija počela je nedugo nakon što je javno iznio svoje stavove o Federaciji BiH. Mnogi vjeruju da bismo danas s njim razgovarali u nekom od mostarskih kafića, a ne u zatvoru u Kuli da je njegova retorika u to vrijeme bila drukčija. Ali nije!

– Između mene i mojih prijatelja, nema tajni, sve se zna, nema skrivanja. Ja sam od početka bio u HDZ-u i danas se smatram članom te stranke. Mislim da se i danas Hrvati u Bosni i Hercegovini trebaju okupiti oko te stranke. Previše puta smo se dijelili i svaku smo podjelu skupo platili. Zbog svega toga danas i jesmo u ovakvom položaju u Bosni i Hercegovini i događa nam se to što se događa – zaključio je Radić.

Zanimljivo je da je ovo izrekao, a nekoliko minuta prije toga je iznio konstataciju kako je u ovih skoro šest godina uz njega ostala samo obitelj i najbliži prijatelji. A popis njegovih posjetitelja u zatvoru je, najblaže rečeno, zanimljiv. Još su zanimljivija obećanja koja je dobivao od tih ljudi, a koja, naravno, nisu ispunjena. Ali on o tome ne želi puno govoriti. Samo treba reći da se obećanja nisu odnosila na utjecaj na konačnu presudu nego na izbacivanje mogućnosti političke presude.

Lako je danas zaključiti koliko se u tome uspjelo. Radić nije ni previše iznenađen što su obećanja koja je dobio pala u vodu. Iako ti isti ljudi danas izbjegavaju spomenuti njegovo ime ili ga samo tiho šapnu u nekim razgovorima. Unatoč tome, Radić i dalje poziva na jedinstvo Hrvata u Bosni i Hercegovini. I na toj temi smo morali završiti naš razgovor. Policajac nas prekida i kaže kako je vrijeme za posjet isteklo.

Na kraju mu prenosi pozdrave njegovih učenika iz mostarske Gimnazije, što ponovno mami osmijeh na njegovo lice i ostavlja ovaj teški razgovor iza nas. Oni ga ne znaju kao heroja obrane Mostara, ni kao ratnog zločinca, kako to kaže državni Sud. On je za njih i dalje jedan od najboljih profesora kojeg su imali tijekom svoga školovanja. Ako Radićeva priča na kraju ipak bude imala sretan završetak, možda se jednoga dana i vrati na svoj posao. Ali do toga će proći još minimalno nekoliko godina. A Radić će to vrijeme provesti iza zidina, bez ikakve mogućnosti za puštanje na privremenu slobodu, što bi u ovome slučaju bilo razumljivo.