Zločini kod Konjica: Zapaljene kuće i ubijeni ljudi

Na suđenju za zločine počinjene na području Konjica, svjedokinja Tužiteljstva BiH je rekla da su u proljeće 1992. zapaljenje kuće u Bradini i da je ona kasnije sa članovima svoje obitelji bila smještena u školi u tom mjestu.

Daliborka Štaka je ispričala da je sa članovima svoje obitelji 25. svibnja 1992. izašla iz kuće kada se zapucalo i počelo granatiranje Bradine, da su se nekoliko dana krili u nekom bunkeru, a potom su otišli u šumu iznad njihove kuće gdje su bili četiri do pet dana, te da nikakvih informacija nije imala o svom ocu do kolovoza iste godine.

"Kompletna Bradina je popaljena bila. Sve su kuće izgorjele", kaže svjedokinja i pojašnjava da je zapaljena i njena kuća sa štalom i stokom, i da je jedino ostala neoštećena kuća njenog strica koji je u obitelji imao članova drugih nacionalnosti.

Do 12. srpnja 1992., priča svjedokinja, su bili smješteni u toj kući i da je za to vrijeme dolazila vojska u uniformama koja ih je obilazila, nakon čega im je naređeno da svi odu u školu u Bradini, gdje je, kako kaže, bilo puno vojske.

"Moju majku su udarali po ulasku u školu, jer nisu znali gdje je moj otac, a nismo znali ni mi. Smjestili su nas u učionice gdje je bilo puno žena i djece. Mene i brata je majka pokrivala i krila dekama da nas ne bi izvodili. Čula sam da su noću ulazili sa baterijama, tražili žene i izvodili ih", rekla je svjedokinja.

Jedne prilike, prema njenim riječima, zapucalo se i na školu, a njima je rečeno da su neki Srbi koji su bili u šumi napali Repovce i ubili neke muslimane i da će se njima osvetiti, prenosi BIRN. Svjedokinja kaže da su nakon sedam dana provedenih u školi, ona i njena obitelj vlakom prebačeni u Donje selo kod Konjica, da je bila smještena kod bake, da su njena dva ujaka bila zatvorena u logoru 'Čelebići' i da im je majka nosila hranu.

Prisjetila se da je 22. kolovoza 1992. neki Hrvat iz Gladnog polja kod Rakovice došao do njene majke i priopćio im da mu je njen otac platio 300 maraka da ih doveze na Ilidžu, gdje se on izvukao preko Bjelašnice i Igmana, te su se ubrzo našli sa ocem.

Odgovarajući na unakrsna pitanja Obrane, svjedokinja je potvrdila da im je rečeno da su Srbi ubili neke ljude u Repovcima i da je to razlog zašto ih žele smjestiti u školu u Bradini. Za zločine nad srpskim civilnim stanovništvom na području Konjica počinjene u periodu od svibnja 1992. do svibnja 1993. godine, optuženi su Esad Ramić, Omer Borić, Šefik Nikšić, Adnan Alikadić, Mitko Pirkić, Redžo Balić, Hamed Lukomirak, Safaudin Ćosić, Muhamed Cakić, Ismet Hebibović, Enes Jahić, Senadin Ćibo i Željko Šimunović.

Na teret im je stavljeno da su počinili progon ubojstvima, silovanjem, zatvaranjem, mučenjima i drugim nečovječnim djelima. Prema optužnici, oni su bili na zapovjednim funkcijama i pripadnici Općinskog štaba Teritorijalne obrane (TO) u Konjicu, Diverzantsko-izviđačkog odreda 'Akrepi', policije i stražari u logoru 'Čelebići'.

Tužiteljstvo je pročitalo iskaz preminule svjedokinje Branke Jovanović u kojem je navela da je čula kako je pri napadu na Bradinu ubijen Boro Gligorević, ali da njegovo tijelo pored ceste nije smjela pogledati i da je vojska vodila i tukla muškarce magistralnom cestom prema restoranu Miće Bradine.

U iskazu je navedeno da je svjedokinja vidjela odsječenu glavu jednog od mještana, da su autobusom prevezeni u Konjic i smješteni u dvoranu u Musali, odakle su se vratili za Bradinu i da su 12. srpnja 1992. odvedeni u školu u tom mjestu odakle su izvodili i pretukli starca Milana Kuljanina koji je preminuo od batina. U iskazu je preminula svjedokinja navela i da je pred svima silovana žena koja je bila psihički bolesna, kao i da je njoj neki vojnik prinosio nož uhu.

Svjedokinja je u izjavi rekla da je nekom Hrvatu platila da je izvede iz Konjica, te se u mjestu Kobiljača našla sa suprugom. Nastavak suđenja je 18. prosinca.