30 godina od eksplozije cisterne
Prošlo je 30 godina od događaja koji je obilježio noviju mostarsku povijest. U popodnevnim satima oko 17.15 sati 3.travnja začula se eksplozija cisterne na autobusnom stajalištu u naselju Zalik preko puta Sjevernog logora u kojem se nalazila JNA i rezervisti tadašnje vojske.
Početak sukoba
Taj proljetni dan značio je početak rata u Mostaru, početak brojnih sjećanja i trenutaka urezanih u pamćenje onih koji su se zatekli ovdje u to vrijeme. Žestok udar prolomio se cijelim gradom. Mnogi će kasnije reći kako je to bio znak za početak sukoba u gradu na Neretvi. Mostarci se s nelagodom prisjećaju tog datuma koji je osim ogromne materijalne štete, odnio i četiri života.
U trenutku eksplozije cestom pored vojarne u crvenoj škodi prolazili su Milenko Marić i Mate Raič. Oba su poginula na licu mjesta. Pao je ogroman zid vojarne, popadali su balkoni čitave jedne vertikale obližnjega nebodera, a kamenje i komadi betona i željeza letjeli su naokolo.
Raskomadana škoda bila je zbijena u rasvjetni stup, a njihova tijela su bila uništena toliko da za nesretnog Raiča obitelj nije mogla ni obaviti sahranu. Marićevo tijelo, obitelj je ipak, uspjela pokopati. Treći stradali bio je Ivan Kožul koji se vozio u Zastavi 128, a poginuo je od udara kamenja i dijelova vojarne. Uz njih, poginuo je i jedan vojnik JNA.
Teorije
Ostale su teorije čime je cisterna bila napunjena, jedni su tvrdili da je bila puna goriva, minirana i ostavljena s postavljenim tajmerom.
Drugi su tvrdili kako je bila napunjena eksplozivom i granatama, te da je eksploziv aktiviran daljinskim upravljačem, dok su treći pretpostavljali da je na nju bačen dinamit iz vozila u pokretu. Beogradska Politika sljedećeg je dana, 4. travnja, objavila opširan izvještaj o diverzantsko-terorističkoj akciji u Zaliku i ''napadu na gradsku vojarnu JNA Mostarski bataljon''.
Nekoliko dana kasnije, 6. travnja, BiH će biti međunarodno priznata, a dan kasnije, 7. travnja, krenut će granatiranja mostarskih naselja kojima rukovodi general JNA Momčilo Perišić. U napadima je poginulo najviše civila, a porušeni su svi mostovi na Neretvi osim Starog Mosta. Od tadašnjih 14 džamija, neoštećene su ostale samo dvije a zapaljeni su i uništeni crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara...
"Sjećam se da smo tog petka, 03.04.1992. imali sastanak u Vili ''Neretva'', na kojem su bili predstavnici svih stranaka Mostara i mostarski zastupnici u Skupštini BiH, zajedno s predstavnicima Predsjedništva BiH i članovima Vlade (Fikret Abdić, Franjo Boras, Jerko Doko, Alija Delimustašić) , zapovjednicima tzv. JNA u Mostaru (puk. Milojko Pantelić i p.puk. Slobodan Pudar), te članovima izvršne vlasti Mostara, gradonačelnikom Milivojem Gagrom (HDZ), te njegovim dogradonačelnicima, Savom Zimonjićem (SDS), Fikretom Bajrićem (SDA) i raspravljali o tome što treba učiniti da se rat, koji je na pomolu, spriječi.
Sastanak je prekinut, za ručak, s obećanim nastavkom, u 16 sati.
Samo sam ja došao nešto ranije, kao i puk. Pantelić, koji je poslao svog vozača u sjeverni logor, po neke materijale. Ostali, posebice oni iz nacionalnih stranaka, nisu se uopće pojavili. A onda se čula strašna eksplozija, od koje su popucala sva stakla na Vili ''Neretva''. Nismo znali što je, a strašni dim od prašine padao je na nas. Ljudi su počeli, u panici, bježati kolima punim djece niz Lacinu ulicu prema jugu Mostara.
Zaustavio sam jedan automobil, u kojem je bio Orhan Buljević i upitao ga što se događa. Odgovorio mi je da je srušen Sjeverni logor, u kojemu su bili ''rezervisti'' i da je počeo rat.
Puk. Pantelić me je zamolio da ga odvezem mojim kolima do Sjevernog logora. To sam i učinio…dokle se moglo doći, malo iza podvožnjaka prema Zaliku.
Kad smo izašli iz auta, vidjeli smo ostatke eksplodirane cisterne i jednu „Škodu“ zabijenu u rasvjetni stup, sa ljudima bez glava. Sjeverne zgrade Logora su bile srušene i iz njih su dopirali jauci. Užas", izjavio je jednom prigodom profesor splitskog Fakulteta elektronike, strojarstva i brodogradnje Roko Markovina.
