20 godina poremećene eugenične tragedije

Što nastane kad se sastanu psihijatar, biolog i šekspirolog? Poremećena eugenična tragedija.

Ova nesvakidašnja interdisciplinarnost je na današnji dan prije 20 godina rezultirala formiranjem Srpske republike Bosne i Hercegovine, današnje Republike Srpske. Nastala je od prethodno ustanovljenih srpskih autonomnih oblasti (SAO) Istočne Hercegovine, Bosanske Krajine, Romanije i Sjeveroistočne Bosne.

Iako bi taj datum u povijesti trebao ostati zaboravljen kao datum osnivanja jedne od brojnih paradržavica stvorenih na razvalinama Jugoslavije za vrijeme ratova, njeno postojanje je ovjereno potpisima Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića u Daytonu i Parizu.

Republika Srpska nije država, ali njeno postojanje kao bilo kakve administrativne jedinice baca sjenu na sve civilizacijske napretke modernog društva. Stavovi bošnjačkih i hrvatskih političara ili povjesničara o utemeljenju RS-a bi se možda činili pristranim, tako da ćemo, kao relevantnu, prenijeti izjavu njenog najvišeg vojnog zapovjednika Ratka Mladića: "Ljudi i narodi nisu pijuni ni ključevi pa da se premještaju iz džepa u džep. Ne možemo očistiti ni prosijati tako da Srbi ostanu, a svi drugi odu. Ne znam kako će Radovan Karadžić i Momčilo Krajišnik to objasniti svijetu? Ljudi, to o čemu vi govorite je genocid".

Često se spominje kako je RS odgovor na događaje poput referenduma o neovisnosti BiH i ubojstva starog svata Nikole Gardovića na sarajevskoj Baščaršiji, ali se njeno utemeljenje, kao i utemeljenje SAO-va, dogodilo prije ovih događaja. Već ranije, u listopadu 1991., iz SAO Istočne Hercegovine je izvršen napad na hercegovačko selo Ravno, pri čemu je ubijeno oko 60 ljudi.

Najočitiji razlog osnivanja RS-a je stvaranje teritorijalnih džepova u BiH iz kojih bi se krenulo u stvaranje jedinstvene srpske države u garašaninovskim granicama koje je poticala nacionalsocijalistička vrhuška iz Beograda. Uz već formirane SAO Krajinu, SAO Zapadnu Slavoniju i SAO Istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srem, formiranje SAO-va u BiH je bilo logičan potez za utapanje BiH u granice "nove" Jugoslavije, točnije Velike Srbije čije bi se granice barem djelomično podudarale s Garašaninovim.

Potrebno je naglasiti kako današnje nepostojanje slične administrativne jedinice u Republici Hrvatskoj nije rezultat samo Bljeska i Oluje, već i djelovanja Milana Martića. Tadašnja hrvatska vlada je bila spremna započeti pregovore o planu Z-4 koji bi integrirao SAO-ve u Hrvatsku, ali bi im dao i veću autonomiju nego što Republika Srpska ima danas u BiH. "Krajinska" vlada na čelu s Martićem je odbila bilo kakve pregovore o tome.

Bljesak i Oluja jesu doveli hrvatsku vojsku na hrvatske granice (i ubrzali reintregraciju istočne Slavonije), ali su istovremeno zacementirali političko stanje u BiH. Tadašnje vođe RS-a su odlučili sjesti za pregovarački stol. Unatoč opsadi Sarajeva, Srebrenici, Manjači i Keratermu, za malu cijenu suđenja nalogodavcima i počiniteljima ovih zločina, Republika Srpska je u Daytonu službeno i priznata.

Iako treba naglasiti kako stalno podsjećanje na zločinačke temelje Republike Srpske pored brojnih svakodnevnih životnih problema koji opterećuju stanovnike BiH nije produktivno, samo njeno postojanje je podsjetnik na šekspirijansku tragediju koja se odigrala u BiH '90-ih godina XX. stoljeća.