10 godina od napada na New York

Ranog jutra 11. rujna 2001. 19 otmičara se ukrcalo na letove iz Newarka, Bostona i Washingtona prema Los Angelesu i San Franciscu.

Nedugo zatim, TV postaje su počele javljati o slučajnom udaru zrakoplova ili helikoptera u sjeverni toranj WTC-a u New Yorku. Brojne kamere su snimale toranj u plamenu, dok su se voditelji jutarnjih programa američkih televizija pitali je li možda u pitanju teroristički napad. Tada se zrakoplov na liniji Boston – San Francisco uživo pred TV kamerama zabio u južni toranj WTC-a i svima je postalo jasno kako je u pitanju terorizam.

Zrakoplov American Airlinesa na relaciji Washington – Los Angeles je u 9.37 minuta udario u Pentagon, dok je zrakoplov United Airlinesa nedugo zatim pao na polje pored grada Shanksvillea u saveznoj državi Pennsylvania. Pretpostavlja se kako je ovaj zrakoplov trebao ići prema Washingtonu i udariti u Bijelu Kuću.
Otmičari su zrakoplove oteli uz pomoć noževa i suzavca, te prijetnjom bombom. Putnike su smirivali govoreći im kako će ih pustiti, nakon što američka vlada ispuni njihove zahtjeve.

Južni toranj WTC-a se srušio nakon samo 56 minuta, dok je sjeverni izdržao jedan sat i 42 minute. Poginuli su svi putnici, članovi posade i otmičari u zrakoplovima, kao i sve osobe koje su se nalazile na ili iznad mjesta udara u sjevernom tornju WTC-a. U južnom tornju, 18 ljudi koji su se nalazili iznad mjesta udara je uspjelo pobjeći kroz stubište koje je ostalo čitavo.

Teroristi koji su izvršili napad su uglavnom pripadali hamburškoj ćeliji Al Qaide. Jedan od pilota-otmičara, Hani Hanjour, nije pripadao ovoj ćeliji, i jedini je imao pilotsku dozvolu prije planiranja napada. Međutim, njegovi instruktori ne mogu razumjeti kako je Hani Hanjour uspio udariti u Pentagon, s obzirom da je bio vrlo loš pilot. Ovaj se saudijski uzgajivač datulja i limuna, koji je u djetinjstvu želio postati stjuard, nekoliko puta pokušao zaposliti u saudijskom nacionalnom avioprijevozniku kao pilot, ali je odbijan zbog loših ocjena.

Snimke rušenja tornjeva su obišle cijeli svijet, a dok se prašina na južnom Manhattanu još nije ni slegla, počele su se javljati teorije zavjere. Sve dok nisu počeli dolaziti pozivi iz zrakoplova koji su otmičare opisivale kao Arape, američke tajne službe su kratko vrijeme smatrale kako počinitelji ovog terorističkog čina dolaze iz Hrvatske zbog toga što je grupa pod vodstvom Zvonka Bušića 11. rujna 1976. otela zrakoplov u New Yorku i postavila bombu na željezničkoj stanici Grand Central Terminal pri čemu je poginuo jedan policajac. Odgovornost su ubrzo počele preuzimati brojne terorističke organizacije koje s napadom nisu imale veze, poput Japanske Crvene Armije.

Nakon utvrđene odgovornosti Al Qaide, SAD su pokrenule opširnu kampanju na Afganistan, a kasnije i na Irak.

Ovaj scenarij neodoljivo podsjeća na ulazak SAD-a u II. svjetski rat. Američki predsjednik Roosevelt je bio zagovornik američkog sudjelovanja u II. svjetskom ratu, ali se tome protivila većina članova Kongresa, od ljevice, do krajnje desnice. Amerikom je tada vladala izolacionistička struja koja se protivila američkoj potpori bilo kojoj strani.

Japanskim ulaskom u rat, SAD nameće embargo na većinu proizvoda koji se mogu iskoristiti u vojnoj industriji i za vojne potrebe. Kako bi proširio svoj utjecaj na pacifičko područje, Japan je neminovno morao ući u sukob sa SAD-om, a nametnuti embargo je samo ubrzao takvu odluku. Napad na SAD se počeo spremati.
Australska tajna služba je upozorila SAD na neuobičajeno opširno japansko pripremanje flote, ali SAD nisu reagirale na ovu dojavu. Kako bi poštovao međunarodne konvencije o ratu, ali istovremeno zadržao element iznenađenja, Japan je pola sata prije napada na havajsko otočje, točnije na vojnu luku Pearl Harbor, poslao dopis japanskom veleposlanstvu u Washingtonu, u kojem se objavljuje rat. Iako japansko veleposlanstvo nije na vrijeme prevelo poruku i dostavilo je američkim vlastima, tajne službe su je već ranije uspjele presresti i dešifrirati.
Tako je 7. prosinca 1941. Japan napadom na Pearl Harbor omogućio ulazak SAD-a u rat. Nakon ovog napada, u američkom Kongresu je nestalo svako protivljenje predsjedniku Rooseveltu. Prilikom glasovanja o uključivanja SAD-a u II. svjetski rat, jedino je zastupnica Jeanette Rankin, pacifistkinja, bila protiv, i to iz razloga što je smatrala kako se u demokratskim društvima takve odluke ne smiju donositi jednoglasno.

Američke vlasti su prije napada na New York ignorirale ili nisu dovoljno ozbiljno shvatile upozorenja o terorističkom napadu u pripremi. Upozorenja su stizala od britanske tajne službe MI5, ruske vlade, egipatskog predsjednika Mubaraka, Njemačke, Italije, Maroka, Jordana, pa čak i od člana talibanske vlade u Afganistanu.

Nakon napada na WTC i Pentagon, američka javnost je pružila potporu predsjedniku Bushu u bilo kakvom vojnom djelovanju koje će dovesti do organizatora napada. Tek kad su se strasti smirile, američka javnost je počela kritički posmatrati vojni angažman SAD-a u Afganistanu i Iraku.