Šejla Ramić i Alen Kadrić zauvijek će pamtiti 12. veljače, dan kada su bili svjedoci tramvajske nesreće u Sarajevu u kojoj je poginuo mladić Erdoan Morankić, ali i dan kada su spasili djevojčicu Ellu Jovanović.
Svi koji su pogledali prvi objavljeni snimak ove nesreće primijetili su vozilo za medicinsku pomoć koje je prvobitno trebalo skrenuti lijevo. U njemu su se nalazili medicinska sestra Šejla Ramić i vozač sanitetskog vozila Alen Kadrić koji su ''brzinom svjetlosti'' reagirali.
U razgovoru za Klix.ba ističu kako to inače nije njihov posao u Domu zdravlja Novi Grad u Sarajevu, ali i da nisu ni sekunde razmišljali što učiniti u tim trenucima. Pogled je bio dovoljan da se zapute na mjesto nesreće gdje su amputirali nogu ozlijeđenoj djevojčici.
Prve sekunde bile su ključne za stanje u kojem se našla Jovanović, a upravo tada su Ramić i Kadrić pokazali što u praksi znači Hipokratova zakletva.
Kako je pojasnila Ramić u razgovoru za Klix.ba, taj dan su krenuli u Klinički centar u Sarajevu po pacijenta koji je bio pušten s liječenja.
Zaustavili su se na semaforu jer je bilo upaljeno crveno svjetlo i, čekajući da se upali zeleno svjetlo za prolazak dalje, vidjeli su tramvaj koji se kreće ''nenormalnom brzinom'' i zadnjim dijelom udara u automobil.
''Pogledali smo se jer u tom trenutku znamo da su ljudi u nevolji i da trebaju pomoć. Ja sam rekao: 'Sestro, idemo', a ona je rekla: 'Vozi' '', prisjeća se Kadrić.
Ramić kaže da su mislili da će najveći broj ozlijeđenih osoba biti u automobilu jer su vidjeli jačinu udarca.
''Međutim, sekundu nakon toga smo vidjeli ljude kako bježe s tramvajskog stajališta te smo prišli sanitetom odmah pored tramvaja'', rekla je.
''Kada smo izašli iz automobila, prašina se doslovno dizala. Vidjeli smo curicu ispod tramvaja koja maše rukama i doziva u pomoć'', rekla je.
Dalje prepričava da se njezin kolega zavukao ispod tramvaja do djevojčice te ju je privukao bliže kako bi je izvukli. U pomoć je pritekao i jedan građanin.
''Ne znamo mu ni ime, ali hvala mu'', rekao je Kadrić.
Kadrić je, kako kaže, curicu zagrlio te su je izvukli ispod tramvaja i ukazali joj pomoć.
''Imam osjećaj da je tada sve stalo, da su ljudi napravili prostor kako bismo pomogli'', rekla je Ramić.
Ona je situaciju koja je tada nastala usporedila sa slikama koje je viđala tijekom rata dok su padale granate.
''Dim, muk, tišina i usporene slike'', rekla je.
Nakon toga, Jovanović su prevezli u Opću bolnicu čije je medicinsko osoblje odmah priteklo u pomoć.
''Ostala mi je slika iz te bolnice: medicinsko osoblje je trčalo, oblačilo mantile i telefoniralo, u isto vrijeme su radili tri posla odjednom. Svi su se angažirali'', rekao je Kadrić.
Zanimljiv je bio njihov odgovor kada su opisivali posao koji inače obavljaju jer nije sličan ovakvim situacijama.
''Recimo, ja poznajem teren Novog Grada, mogu po zgradi prepoznati ima li lift i prilaze. Naš posao je da dolazimo po nepokretne ljude i vodimo ih u bolnicu, onkološke pacijente vodimo na kontrole, to je tzv. hladni transport'', rekao je Kadrić.
Ramić pojašnjava da ovakvih slučajeva inače nemaju i da je to za njih bila drugačija situacija od njihove svakodnevice.
Već sljedeći dan su se vratili poslovnim obavezama jer im se to, kako kažu, činilo normalnije nego da ostanu kući.
Nakon ovog slučaja primjetna je veća podrška građana zdravstvenom sektoru, a Ramić i Kadrić potvrđuju da su to i sami osjetili. Smatraju da njihov primjer može poslužiti i drugim kolegama.
Na pitanje prisjećaju li se onoga što se događalo taj dan, njihovih reakcija, lica i zvukova, Ramić kaže da vidi ''usporene slike'' svega što se događalo u tim minutama.
Nekada zajedno sjednu i prisjete se što se događalo tog dana. Ipak, tu su lekcije koje se ne smiju zaboraviti.
''Nekada novac nema vrijednost. Borimo se i trčimo za novcem, a materijalno nije vrijedno. Čovjek može živjeti bez ičega kada mora'', rekao je Kadrić.
Oni su ovom prilikom izrazili sućut obitelji poginulog mladića Erdoana Morankića.
