Radovan Karadžić osuđen na 40 godina zatvora

Radovan Karadžić je osuđen na 40 godina zatvora. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u četvrtak je bivšeg vođu bosanskih Srba Radovana Karadžića proglasio krivim za sudjelovanje u genocidu u Srebrenici, opsadu Sarajeva, uzimanje vojnika UN-a za taoce, te za progon, istrebljenje, deportaciju i ubojstvo i zločine protiv čovječnosti u ratu u BiH, ali nije kriv za genocid u sedam drugih općina u BiH.

Karadžić je u 11 točaka optužnice optužen za genocid, ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u ratu u BiH.

Razmatrajući kaznu Vijeće od otežavajučih uzelo u obzir da su istrebljenje i genocid najteži zločini u međunarodnom pravu. Od olakšavajućih istaklo Karadžić govorio da je imao sporazum s Richardom Holbrookeom.

"Vijeće zaključuje da odluka a se skloni s javnih funkcija 1996 je olakšavajuče okolnost", rekao Kwon.

Plan za elminaciju stanovnika Srebrenice 

"Vijeće vas osuđuje na jedinstvenu kaznu od 40 godina zatvora", rekao je predsjednik sudskog vijeća O-Gon Kwon.

Sud je utvrdio da je postojao plan sudionika udruženog zločinačkog pothvata za eliminaciju stanovništva Srebrenice kroz prisilno premještanje žena, djece i starijih muškaraca te fizičku eliminaciju muškaraca što je dosegnulo razmjere genocida.

Vijeće je utvrdilo da su 12. i 13. srpnja 1995., nakon što je stvoreno ozračje prinude u srebreničkoj enklavi, stanovnici prisiljeni na odlazak. Trideset tisuća žena i djece prevezeno je iz Potočara na područje pod muslimanskom kontrolom. Tisuće muškaraca, koji su odvojeni od njih, nakon toga ubijeni su na sustavni način i organizirano, utvrdilo je vijeće. Vijeće je uvjereno da je postojao plan da se svi vojno sposobni muškarci i dječaci pobiju i da on nije mogao biti proveden bez znanja i namjere vojnog vodstva bosanskih Srba da počine genocid.

Odgovoran za genocid

Vijeće je zaključilo da su Karadžić i Mladić još u ožujku 1995. osmislili plan da se muslimani uklone iz Srebrenice i da je primao relevantne informacije tijekom osvajanja enklave. S civilnim povjerenikom za Srebrenicu Miroslavom Deronjićem Karadžić je nakon pada Srebrenice 13. srpnja 1995. navečer govorio o muslimanima u šiframa kao "o robi koja se mora smjestiti u magazine", a odmah nakon toga razgovora Deronjić je s pukovnikom Ljubišom Bearom razgovarao gdje pobiti muslimane. To za vijeće "van razumne sumnje pokazuje suglasnost Karadžića za ubijanje muslimanskih muškaraca" i da je dijelio cilj udruženog zločinačkog pothvata da se pobiju muslimanski muškarci nakon 13. srpnja 1995.

Kao član udruženog zločinačkog pothvata odgovoran je za genocid, zaključak je vijeća.

Sud je utvrdio da je u BiH postojao "sustavni i organizirani obrazac zločina nad bosanskim muslimanima i Hrvatima" koji su prisilno raseljeni, protupravno uhićivani i zatočeni u 50 zatočeničkih objekata u kojima su vladali nehumani uvjeti života. Sud je utvrdio da su pripadnici srpskih snaga zlostavljali, uključivši i seksualno, zatočene muslimanske i hrvatske muškarce i žene, koristili ih za prisilni rad i kao živi štit te su ih pljačkali i uništili njihovu imovinu. Srpske snage također su ubile mnoge bosanske muslimane i Hrvate u BiH, kazao je sudac ističući da je sud zaključio da je ubijanje bilo toliko masovno da je dosegnulo razinu istrebljenja.

Nedokazani dio

Karadžić je optužen za sudjelovanje u četiri udružena zločinačka pothvata u okviru kojih je u srpnju 1995. počinjen genocid u Srebrenici, progon i etničko čišćenje nesrba u velikim dijelovima Bosne i Hercegovine koji su u sedam općina dosegnuli razmjere genocida, višegodišnji teror Sarajeva kojeg su pod opsadom držale snage bosanskih Srba i za uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce i njihovo korištenje kao žive štit.

Vijeće je utvrdilo da u sedam općina - Bratuncu, Foči, Ključu, Prijedoru, Sanskom Mostu, Vlasenici i Zvorniku nije počinjen genocid jer se nije uvjerilo da je cilj zločina bio fizičko uništenje Hrvata i muslimana niti da su provedeni s genocidnom namjerom te stoga zaključilo da nije bilo genocidne namjere ni kod optuženog niti kod drugih članova udruženog zločinačkog pothvata. Stoga je vijeće zaključilo da taj dio optužnice protiv Karadžića nije dokazan.

Sud je utvrdio da je Karadžić značajno pridonio udruženom zločinačkom pothvatu i da je imao središnju ulogu u definiranju ciljeva bosanskih Srba i širenju propagande protiv muslimana i Hrvata. On je omogućio zločine svojim porukama da se ih se neće goniti. Sud je utvrdio i da su Karadžić i drugi članovi udruženog zločinačkog pothvata znali za zločine i prikrivali ih pred međunarodnom zajednicom. Sudsko je vijeće zaključilo da su članovi udruženog zločinačkog pothvata imali namjeru progona stanovništva počinjenjem zločina poput deportacija i zatočenja, no nije se uvjerilo da je postojala namjera da se progon počini ubojstvima. Sud je utvrdio da je Karadžić znao da je nesrpsko stanovništvo bilo izloženo riziku zločina i ta mogućnost ostavila ga je ravnodušnim.

Teror stanovnika Sarajeva

U pogledu odgovornosti za višegodišnji teror stanovnika Sarajeva topničkim napadima i snajperima kad su ubijene i ranjene tisuća civila vijeće je zaključilo da je vojska bosanskih Srba počinila te zločine protiv civila. Civili su bili ili ciljevi vojske bosanskih Srba ili su bile žrtve njihova neselektivnog gađanja, zaključilo je vijeće. Vijeće je zaključilo da je Karadžić kao član udruženog zločinačkog pothvata imao za cilj zauzimanje Sarajeva te je proglašen krivim za višegodišnje teroriziranje i ubijanje stanovnika Sarajeva snajperskim napadima i topničkim napadima. Vijeće je zaključilo da je Karadžić i na operativnoj razini sudjelovao u provođenju napada na Sarajevo. Teror Sarajeva bio je za Karadžića sredstvo ostvarenja političkih ciljeva i sredstvo pritiska na međunarodnu zajednicu.

Karadžić je proglašen krivim i za uzimanje pripadnika mirovnih snaga UN-a za taoce i njihovo korištenje kao žive štit. Taj zločin, po vijeću, također je počinjen u kontekstu udruženog zločinačkog pothvata čiji je cilj bio pritisak na NATO kako bi se suzdržao od zračnih napada.

Vijeće je utvrdio da su članovi četiri udružena zločinačka pothvata bili najviši politički i vojni dužnosnici bosanskih Srba među kojima su i generali Ratko Mladić i Radislav Krstić, Biljana Plavšić i Momčilo Krajišnik.

Haaški tužitelji zatražili su u završnim riječima na kraju suđenja da se Karadžića za njegovu presudnu ulogu u zločinima proglasi krivim i osudi na kaznu doživotnog zatvora. Karadžić je za sebe tražio oslobađajuću presudu.

Optužnica protiv Karadžića podignuta je 25. srpnja 1995. godine. Uhićen je 21. srpnja 2008. u Srbiji gdje se godinama skrivao i radio pod imenom dr. Dragan Dabić. ICTY-ju je izručen je devet dana kasnije. Suđenje je započelo 26. listopada 2009., a završne riječi održane su krajem rujna 2014.