Preminuo Zoran Laketa, Mostarac s nevjerojatno tužnom životnom pričom
Mnoge Mostarke i Mostarce potresla je u srijedu vijest kako je u 55. godini života preminuo njihov sugrađanin Zoran Laketa.
Kako neslužbeno doznaje Bljesak, Zoran je preminuo na radnom mjestu uslijed srčanog udara.
Zoran je široj javnosti poznat po svojoj nevjerojatnoj životnoj priči vezanoj za rat i ratna događanja u gradu na Neretvi.
Dva brata Zoran i Goran i njihov otac ratovali su na tri različite strane i borili se u tri različite vojske.
Zoran je rat u Mostaru proveo kao pripadnik Hrvatskog vijeća odbrane, njegov brat Goran se borio u redovima Armije BiH, a njihov otac u Vojsci Republike Srpske.
Mladić na ratištu
Zoran je imao 25 godina kada mu je rat zakucao na vrata i praktično zaustavio mladost u rodnom Mostaru. Čovjek koji je pred sobom imao mnogo mladalačkih neodsanjanih snova, preko noći se našao na ratištu.
Za rat s početka 90-ih godina, koji naziva seljačkom bunom, Laketa je ranije rekako kako je to bio ništa drugo nego smiješan rat.
Iz tog razloga, kako je rekao, i svoju tragičnu životnu priču nikada nije želio ispričati tako da bi nekoga rastužio. Ipak, naglasio je da je bitno prenijeti je cijelom svijetu kako se nikada i nikome ne bi ponovila.
"Da, moju priču treba znati cijeli svijet. Moj brat je bio u Armiji BiH, ja sam bio u HVO-u, otac mi je bio mobiliziran u Vojsci Republike Srpske. Da li sad da pričamo o domoljublju, rodoljublju ili patriotizmu? Pa je su li to bili naši ideali? Nisu", rekao je Laketa prilikom jednog intervjua.
Na pitanje kako je tijekom boravka na ratištu HVO-a gledao na činjenicu da je na suprotnoj strani njegov brat, odnosno da bi u konačnici mogli doći do direktnog kontakta i pucati jedan na drugog, Laketa je rekao kako je sve to bila velika trauma.
"Zamisli svi oko tebe ti govore iza leđa, ne smiju ti ništa u lice reći. 'Vidi ga Srbin, došao ovdje kod nas, a eno mu brata u balijama'. Bila je to žestoka trauma", rekao je Laketa.
Navodi da je tijekom boravka na ratištu imao konstantan strah, u smislu da je tamo preko ulice njegov brat i da bi se jednog dana mogli direktno sukobiti.
"Što da dođemo cijev na cijev, ja bih izletio na njega, on na mene, obojica bismo poginuli. Brat je to, krv nije voda. Nisu to bile nikakve video-igrice, to je bio jedan surov život. Samo jedna ulica nas je dijelila. Zamisli da dođe brat na brata, kao što se moglo dogoditi. Smiješno. Teško je to objasniti nekome i prenijeti tu emociju", kazao je tada Laketa.
Smrt brata kao najteža stvar u životu
Brat Goran imao je 24 godine kada je poginuo 6. kolovoza 1993. godine, a stradao je od minobacačke granate ispaljene s položaja HVO-a na brdu Hum, iznad Mostara. Tog dana, prema Zoranovim riječima, Goran je krenuo na dženazu svom suborcu Amiru Šatoru.
"Oni su bili tu na Carini, odakle će krenuti na dženazu. To je netko vidio od mojih suboraca s Huma. Ne mogu zamjeriti tom čovjeku koji je ispalio tu granatu, što ću mu ja, i njemu je netko naredio da to radi. Ne mogu mrziti, a bio sam i ja na toj strani. Pala je minobacačka granata 120 mm koja ih je izmasakrirala", kazao je Laketa.
Za pogibiju brata čuo je tek nakon sedam dana, putem Radio Mostara.
"Nisam mogao vjerovati, ‘sedam dana od smrti Lakete Gorana koji je stradao od zločinačke granate 6. kolovoza, zajedno s njim su stradali…’ Nisam mogao vjerovati u ono što čujem. Dolaze mi prijatelji, izražavaju mi saučešće, i tek onda postajem malo svjesniji. Ne možeš otići bratu na sahranu, ne možeš vidjeti ucviljenju majku koja je izgubila sina, nego to moraš nositi u svojoj dubini, u malom ljudskom biću. Ne znaš kako ti je majka, to je trauma. Te noći, ne mogu reći da sam plakao, to su bili neki neartikulirani krikovi do nekih četiri ili pet ujutro. Vrlo teško mi je padalo to što nisam mogao otići bratu na sahranu", kazao je Laketa.
Zoran je u istom intervjuu rekao kako toliko godina nakon rata dolaze nove generacije koje se odgajaju na poseban način.
''Danas u Mostaru ima mladih koji nikada nisu vidjeli Stari most ili Partizansko groblje, kulturno-povijesne spomenike ovog grada'', rekao je Laketa.
