Ismet Ćatić: ''Mi znamo da i u Nevesinju mora biti jedan Srđan Aleksić''

Zadnju nadu da je možda negdje živ ugasila mu je DNK analiza kostiju iz jame Lipovače u Nevesinju, gdje je pronađeno nekompletno tijelo njegovog oca Smaje nestalog u selu Žulja 1992. godine, kaže u razgovoru za Balkansku istraživačku mrežu Bosne i Hercegovine (BIRN BiH) Ismet Ćatić, koji vjeruje da će neko progovoriti o lokaciji grobnice kako bi pridružio kosti i dostojno ga ukopao. 

Ismet Ćatić priča kako je nakon potvrde da pronađene kosti pripadaju njegovom ocu plakao kao da je njegova smrt nastupila upravo tog trenutka. 

''Toliko plača, toliko emocija, nakon toliko godina, pitao sam sebe što mi je. To su posebni osjećaji. S druge strane, to nam je bilo i neko olakšanje u smislu da nas više niko ne može zavlačiti sa različitim informacijama'', opisuje trenutak spoznaje o smrti oca Smaje Ćatića.

''Naša prva saznanja su bila te 1999. godine kada je otkrivena jama Lipovača. Nas Institut za nestale osobe poziva da pokušamo nešto prepoznati, jer tada još uvijek nije postojala DNK metoda, ali tek 2014. godine, uzimaju DNK uzorke i dolaze rezultati. Našao sam fragmente podlaktične i ključne kosti svoga oca. To je još uvijek u kosturnici na groblju Sutina u Mostaru. Predlagali su nam da to ukopamo, ali mi smo odbili, jer očekujemo da nađemo i ostale kosti'', govori Ćatić.

Za zločin u nevesinjskom selu Žulja još niko nije osuđen, a Ćatić sumnja da će se to ikada desiti zbog, kako kaže, ''tromog tužiteljstva i dobrih advokata''.

Unatoč tome, dodaje on, svakoga dana pokušava da pronađe bilo kakav trag koji bi ga doveo do istine. 

Prema neslužbenim informacijama do kojih je došao, njegovog oca je posljednji vidio izvjesni Lulić, također zarobljenik bošnjačke nacionalnosti. Kako su saznali, on ga je vidio u podrumu nevesinjskog Sekretarijata unutrašnjih poslova (SUP) ''modrog, pretučenog i jedva živog''. 

Pored oca, u ljeto 1992. godine, Ismetu su u nevesinjskom selu Sopilja stradali stric Dervo, strina Sevda rodica Sabira i rođak Ševko.

O njihovom nestanku ne zna mnogo, ali zna da su kosti strica, strine i rodice pronađene u mjestu Žiljevo, dok za kostima rođaka Ševke Ćatića i dalje traga. Ni za ovaj zločin u selu Sopilja niko nije odgovarao.

Za BIRN BiH on se prisjeća posljednjeg susreta sa ocem, a kako dodaje, na osnovu svjedočenja svoje majke Merke, temelji priču o njegovom nestanku.

Posljednji susret s ocem

Ratne 1992. godine Ismet Ćatić je imao 24 godine. U porodičnoj kući u selu Žulja živio je sa ocem, majkom, dvije mlađe sestre i starijim bratom.

Sve je počelo, priča, 13. lipnja, kada je u poslijepodnevnim satima u selo Žulja došlo nekoliko naoružanih srpskih vojnika. Prisjeća se da su pucali iz pušaka i zastrašivali stanovništvo. Dodaje i kako je prethodno postojao dogovor stanovnika njegovog i susjednog pravoslavnog sela Žuberin da u slučaju opasnosti štite i upozoravaju jedni druge. Kako je rekao, od dogovora nije bilo ništa i ''vrag je odnio šalu''.

''Tu večer, kada smo vidjeli da prijeti opasnost, nas oko 40 se povuklo na, za nas slobodnu teritoriju, prema Rotimlji (Mostar)'', prisjeća se Ćatić i dodaje da je i oca nagovarao da pođe sa njim, ali bezuspješno.

To je bio njihov posljednji susret.

''On nije htio da ide, govorio mi je: 'Neće meni niko ništa, nisam nikome kriv, vi idite, a ja ću ujutru pustiti ovce. Ako se bude ujutru nešto događalo, ja ću gledati da se izvučem, ako ne bude, treba neko da vodi računa o stoci'. On je tu noć noćio na sijenu u štali, a ujutru oko pet sati je došao u kuću'', nastavlja Ćatić, prisjećajući se kako je tada mislio da je otac u pravu i da ih neće zadesiti ovakva sudbina.

Brat i dvije sestre su se, kaže, negdje oko ponoći povukli prema selu Kamena, a u Žulji su ostali otac i majka. U jutarnjim satima, sljedećeg dana, prema njegovim riječima, počelo je privođenje mještana pred seosku džamiju.

''Kada je otac tog jutra, pričala mi je majka, došao da klanja, u kuću je uletjela komšinica i rekla: 'Bježi Smajo, evo ih sve odvedoše pred džamiju'. Otac je tada rekao: 'Šta bježi, treba vidjeti što ljudi hoće' i otišao direktno kod njih pred džamiju'', prepričava Ćatić.

Ismet je saznao i to da su mu oca nekuda odveli i da se pred džamiju, gdje je već bila i njegova majka Merka, vratio sa modricama i ožiljcima.

''Zatim su oni iz te grupe koja je bila pred džamijom izdvojili Aliju Ćatića i Salka Pirušića i poslali ih po nas 40 koji smo izašli iz sela. Njima su zaprijetili da ako se ne vrate, ove što su ostali zapalit će u džamiji. Mi njima nismo dali da se vrate, a ni mi nismo htjeli da se vratimo sa njima, jer smo znali da će oni uraditi što su i naumili. Po pričama, oni su pred džamijom kasnije izdvojili sedmoricu, među njima i mog oca, i odveli ih na Gumance, ispod sela, gdje im je bila komanda. Tu im se gubi svaki trag'', kaže Ismet.

Mještane koji su ostali pred džamijom natovarili su u kamione i odvezli u pravcu Nevesinja i Gacka.

''Prema Gacku se našao netko tko je imao ljudskosti u sebi i naredio da se žene i djeca vrate u selo. Žene su se iz sela snalazile kako su znale, uglavnom, nekako su izašle na slobodnu teritoriju. Tada je majka došla na Rotimlju, tu smo se sreli i ispričala mi je što se sve događalo'', svjedoči Ćatić.

''Očekivao je ljude''

Godine potrage za ocem obilježila je stalna neizvjesnost, mnoštvo, kako ih naziva, besmislenih informacija, ali i nada. U suradnji sa Institutom za nestale osobe BiH, kaže, reagirao je na svaku dojavu, ma koliko ona izgledala besmislena. 

''Sve mi je bilo sumnjivo. Gdje god bismo vidjeli neku humku, pomislili bismo: 'E, ovdje bi nešto moglo biti'. Uzmeš, kopaš, ne nađeš ništa. To je toliko bilo izbezumljeno'', prisjeća se on.

Za bilo kakve informacije nudio je i novac, pisao pisma, tražio pomoć u nadi da će nekome ''proraditi savjest i da će progovoriti''.

''Jedan nam je čovjek obećao 100 posto točnu informaciju. Mi smo išli na to mjesto gdje je on tvrdio da bi mogle biti kosti, on nas je navodio telefonom. Obećali smo mu za to dati 2.000 maraka. Sjećam se, od ćoše 12 koraka, penjem se na humku… Kasnije je tu i komisija tražila, ali na tom mjestu nije bilo ništa'', prisjeća se i dodaje: ''Mi uporno inzistiramo i tražimo, mi znamo da i u Nevesinju mora biti jedan Srđan Aleksić''.

Srđan Aleksić mladić je kojeg su pretukli pripadnici Vojske Republike Srpske u centru Trebinja, zato što je od ubojstva obranio svoga komšiju i prijatelja Alena Glavovića. Preminuo je, a njegovo ime postalo je sinonim za ljudskost i hrabrost.

Dok pokazuje očevu fotografiju, Ismet priča kako ga se sjeća kao velikog čovjeka i dobrog oca. Te 1992. godine, Smajo je, govori, imao 51 godinu. Radio je u hladnjači za sušenje mesa u Mostaru i sa obitelji se bavio stočarstvom. Da ima priliku da ga još jednom vidi, kaže, ni sam ne zna što bi mu rekao.

''Svatko o svome priča sve najljepše, ali mislim da je bio ljudska veličina. Sve što je imao stekao je svojim radom. Samim riječima – 'treba vidjeti što ljudi hoće' i to što je otišao kod njih, govori kakav je to čovjek bio. Tamo je očekivao ljude, međutim, tu ljudi nije bilo'', govori Ismet, kao i da nikada neće odustati od potrage za ostacima očevih kostiju, moleći sve ljude koji imaju bilo kakvu informaciju da mu u tome pomognu.