Brat i sestra nestali u trenu, a na opasnoj se cesti čak ni godinu dana kasnije – nije promijenilo apsolutno ništa?!
Viktor Đerek obratio se redakciji putem e-maila s molbom za prenošenje teksta koji je nedavno objavio, a koji se odnosi na tragediju koja se dogodila prije gotovo godinu dana u mjestu Ratac, u kojoj su život izgubili njegov brat Stjepan i sestra Katarina.
U svom obraćanju Đerek navodi kako tekst, osim što podsjeća na samu nesreću, otvara niz važnih pitanja vezanih uz sigurnost prometa na tom dijelu magistrale. Posebno ističe izostanak bilo kakvog nadzora ili mjera koje bi mogle spriječiti nove tragedije, kao i dugogodišnje zanemarivanje prometne infrastrukture u dubrovačkom zaleđu.
Đerek ističe da se javnost i dalje nedovoljno informira o stvarnim problemima koje ovakve nesreće razotkrivaju te napominje da šutnja nadležnih institucija traje već predugo.
U tekstu koji je priložen mailu, Đerek piše o bolnoj obljetnici nesreće i navodi da se ni nakon gotovo godinu dana ništa nije promijenilo na mjestu stradanja. Upozorava na nastavak opasne vožnje, nedostatak nadzornih kamera, nepostojanje mjera kontrole te otvoreno postavlja pitanje koliko još ljudi mora poginuti prije nego što se nešto promijeni. Također se osvrće i na širi kontekst prometne kulture i kašnjenje s infrastrukturnim projektima poput autoceste prema Dubrovniku.
Na kraju pisma upućenog redakciji, Đerek moli za razmatranje mogućnosti prenošenja njegova teksta u cijelosti ili u formi članka, kako bi se javnosti dodatno približila važnost teme i potaknulo nadležne na djelovanje.
Uskoro će godina dana od tragedije koja je zauvijek promijenila naš život. Od dana kada su na pravcu u mjestu Ratac poginuli Stjepan i Katarina – brat i sestra, dvoje mladih ljudi čiji su životi u trenutku ugašeni zbog neodgovorne vožnje. I dok se približava ta tužna obljetnica, jedno pitanje sve glasnije odzvanja: kako je moguće da se na tom mjestu – čak ni godinu dana kasnije – nije promijenilo apsolutno ništa?
Mjesto tragedije, na cesti koja formalno ima ograničenje brzine, ali se u praksi koristi kao neslužbena brza cesta, i dalje je bez nadzora, bez radara, bez kamere. Vozila svakodnevno jure, pretječu u nepreglednim zavojima, voze kao da se nalaze na trkaćoj stazi – i sve to bez ikakvih posljedica. A postavljanje jedne prometne kamere – mjere koja ne spašava samo živote, nego ujedno i puni državni proračun – očito je nerješiva zagonetka. Ili je problem tehničke prirode, ili se odgovornost prebacuje s jedne institucije na drugu – od Općine Dubrovačko primorje do prometne policije, pa sve do ministarstava. A pitanje ostaje isto: koliko još ljudi treba izgubiti živote da se nešto napokon napravi?
Tijekom putovanja na jedan od prosvjeda prošlog ljeta, moja majka i ja doživjeli smo tri izuzetno opasne situacije na cesti – unutar istog dana, u svega pola sata. Jedan od tih trenutaka dogodio se na dionici neposredno prije mjesta gdje su Stipe i Kate izgubili živote – kada je vozilo, pretječući kolonu, ušlo u tzv. "škare" i u posljednjem se trenutku ubacilo ispred nas. Ostali trenuci na toj ruti bili su jednako ispunjeni neodgovornim ponašanjem drugih sudionika u prometu – brzinom, ignoriranjem pravila, neoprezom. Taj dan, kao i mnogi drugi na toj cesti, pokazao je u kakvom se stanju zapravo nalazi prometna kultura na jugu Hrvatske. I koliko malo toga, unatoč svemu, funkcionira kako bi trebalo.
Prije nekoliko dana, po prvi put, odveo sam majku na mjesto gdje su Stipe i Kate izgubili živote. Iako smo tim pravcem prošli više puta tijekom proteklih mjeseci, ovog je puta prvi put izrazila želju da zastanemo i pješice dođemo do samog mjesta pogibije. Ostavili smo vozilo nekoliko metara dalje i, s velikim oprezom zbog gustog i nesigurnog prometa, prišli mjestu, zajedno u tišini zapalili svijeću i pomolili se. Tamo, uz cestu kojom vozila i dalje jure bez kontrole, stajala je majka koja je izgubila dvoje djece – i skupila dovoljno hrabrosti da toj stvarnosti pogleda u oči.
A što tek reći o izgradnji autoceste prema Dubrovniku? Projekt koji se godinama najavljuje, obećava i politički koristi – a i dalje postoji isključivo na papiru. Ako je Pelješkom mostu trebalo više od dvadeset godina da prijeđe put od ideje do stvarnosti, teško je vjerovati da će autocesta doći prije nego što prođe još jedna generacija. Kako stvari sada stoje – mnogi je od nas, nažalost, neće dočekati. A do tada – ostaje nam preopterećena magistrala, prometnice bez nadzora i svakodnevno izlaganje riziku.
