29 godina od stravičnog masakra nad Hrvatima kod Viteza

Svetom misom zadušnicom u ponedjeljak u 11 sati će na groblju Topala, kod Viteza, bit će obilježena 29. godišnjica ratnog zločina Armije BiH u Buhinim Kućama kada je ubijeno je 36 civila i pripadnika HVO-a. Misi će prethoditi polaganje vijenaca i paljenje svijeća kod križa na ulazu u groblje.

9. siječanj 1994. godine ubraja se u najteže i najkrvavije dane u obrani Viteza, ali i cijele Lašvanske doline, kada su u ranim jutarnjim satima, pod okriljem maglovite i vrlo hladne noći, pripadnici elitnih postrojbi Armije BiH i MUP-a probile crte obrane Prve bojne Viteške brigade HVO-a, upali u viteško prigradsko naselje Buhine kuće i među vojnicima i civilima napravili pokolj, piše Vitez.info.

Tragedija obitelji Vidović

O masakru u Buhinim Kućama najtužnije govori tragedija obitelji Vidović. Ankica Vidović izgubila je sina i supruga, a kćer Marijanu su ranili. Pored njenog supruga, Armija BiH, ubila i njegovog brata, Mirka Vidovića, i Mirkovog sina, Dražena Vidovića.

Ankica Grbavac ubijena je rafalnom paljbom iz automatske puške, njenog sina Danijela (16.2.1992.) koji nije dočekao drugi rođendan ubili su u očevom naručju.

Iza te kuće moja supruga je pokošena rafalom, a ja sam pogođen u lijevu nadlakticu, na kojoj mi je dijete bilo naslonjeno. Ubili su mi dijete u naručju. Bezglavo sam trčao po dvorištu, pobješnjeli muslimanski vojnici trčali su u smjeru dječjeg plača. ‘Poklati!’, ‘Spaliti sve!’, ‘Allahu ekber!’, čuo sam povike bijesnih vojnika. Čuo sam i bolno ‘deranje’ jednog čovjeka kojeg su muslimanski vojnici uhvatili.

U dvorištu jedne kuće vidio sam ubijenu A.V. (ležala je na lijevom boku). Vidio sam još tri ubijene žene. Lica su im bila okrenuta prema zemlji tako da ne znam o kojim osobama se radi. Svog sina Danijela, rođenog 1992. godine nosio sam do ambulante u Vitez, a dalje je transportiran u Novu Bilu. Isti dan, od teško zadobivenih rana je umro. Ostao sam bez supruge i svog jedinog djeteta…, ovo je dio iskaza Antuna Grbavca, jednog od preživjelih iz Buhinih Kuća kod Viteza.

Dragicu Petrović ostavili su u selu da bi je nakon dva dana ubili. Tijelo ubijenog Marka Buhića prerezano je motornom pilom – civilna zaštita je prvo pronašla gornji dio trupa, a tek nakon 20 dana noge i donji dio trbuha. Stjepan Ramljak zaklan je nožem, a Nikola Janković ubijen sjekirom, piše RTV HB.

Ispaljene granate 

U napadu na Buhine Kuće ranjeno je 35 Hrvata, od kojih je bilo osam civila, nestalo je 17 civila, a 13 žena iz tog sela odvedene su i zarobljene u logoru Armije BiH u susjednom Sivrinom selu. Na gradsko područje Viteza tog dana je od 5:30 sati do podneva ispaljeno više od 100 granata.

U ranu zoru 9. siječnja 1994. pripadnici Armije BiH masakrirali su i devet zarobljenih vojnika HVO-a, odnosno pripadnika PPN-a ”Munje Središnje Bosne” Travničke brigade HVO-a.

Vojnici HVO-a u Buhinim Kućama masakrirani su, a tijela njih devetorice, vezana žicom oko vrata i nogu s rukama na leđima. Sanacijom terena nakon vraćanja Buhinih Kuća pod kontrolu HVO-a identificirani su pripadnici HVO-ovih ”Munja”. Najmlađi vojnik imao je 19 godina, a najstariji 27 godina.

Ubijeni pripadnici Munja su Mladen Grgić (1973.), Ivica Lovrenović (1967.), Smiljan Papić (1969.), Mario Buligović (1972.), Goran Kafadar (1972.), Anto Božić (1972.), Ivan Kreševljak (1975.), Toni Jazvić (1975.) i Mario Barešić (1974.).

U borbama za oslobađanje Buhinih Kuća 21. siječnja 1994. poginulo je još devet pripadnika HVO-a. Paralelno s oslobađanjem Buhinih Kuća, srednjobosanski HVO borio se i za lepeničku enklavu te oslobodio Zavrtaljku (kvotu Kiseljak prema Fojnici). U razdoblju od prosinca 1993. do siječnja 1994. u Lašvanskoj i Lepeničkoj dolini ubijena je 141 osoba hrvatske nacionalnosti.

Bez presude

Napad na Buhine Kuće značio je sužavanje lašvanskog džepa, odnosno, prekid komunikacije Viteza i Busovače. Presjekom komunikacije tog 9. siječnja 1994. Središnja Bosna je do vraćanja Buhinih Kuća pod kontrolu HVO-a, podijeljena u enklave Lašvanska dolina, odnosno Vitez i Novi Travnik, enklava Busovača, enklava Lepenica i enklava Žepče.

Hrvatska javnost u Središnjoj Bosni smatra kako odgovornost za ove zločine snosi Džemal Merdan, jedan od zapovjednika 3. korpusa tzv. Armije BiH i Dragan Vikić, zapovjednik jedne od specijalnih postrojbi MUP-a RBiH.

Iako su Buhine Kuće u odgovornosti 3. korpusa Armije BiH, u postupcima pred Haaškim tribunalom vođenim protiv Envera Hadžihasanovića, Amira Kubure i Mehmeda Alagića, za ovaj zločin nisu ni optuženi, a tako ni presuđeni.