Mostar je smješten na rijeci Neretvi i nekoliko njenih pritoka, u kotlini u podnožju središnjeg dijela Dinarida. Ne samo da ga sa sjeverne strane motre divovi poput Prenja, Čvrsnice, veleži i Čabulje, nego mu i Neretva donosi vode još šireg područja: i Zelengore i Crvnja i Visočice i Bjelašnice i Zec planine i Bitovinje i Raduše...
U samome gradu obale Neretve su toliko visoke kako bi mogli pomisliti kako korito može primiti ekstremne količine vode bez izlijevanja i plavljenja urbanog dijela grada. Neretva je takva razmišljanja surovo kažnjavala.
Prvog dana studenoga davne 1713. godine Mostar je prema povijesnim zapisima pogodila možda najveća poplava u njegovoj povijesti. Zahvaljujući zapisu tadašnjeg muftije Mustafe ef Milavića danas možemo procijeniti razmjere katastrofe.
Tijekom večeri i noći, Neretva se "uspjela" izliti iz uskog i visokog korita koje prolazi gradom. U samom koritu odnijela je sve mlinice koje su se nalazile okolo Staroga mosta, preliti se preko Tabhane, poplaviti Hamam i sve kuće u Priječkoj čaršiji sve do današnjeg hotela Ruža.
Sinan-pašina džamija na Mejdanu bila je napunjena vodom, a Neretva se izlila i po prostoru današnjeg trga Musala.
Najgore su prošli dijelovi grada nizvodno od Starog mosta. U današnjem naselju Luka (tada Šarića mahala) voda je do temelja porušila više kuća i avlija. Ništa bolje nije prošla ni Donja mahala. Svi stanovnici grada proveli su noć u stravičnom strahu uspoređujući poplavu s biblijskim potopom, zapisao je Milavić.
Pred početak drugog svjetskog rata Mostar je zadesila još jedna katastrofalna poplava. Nije joj krivac bila Neretva nego Radobolja. Ljetna oluja u rujnu te godine natopila je grad kišom toliko da Radobolja nije mogla preuzeti svu kišnicu i izlila se.
Zanimljivo je kako su više stradali dijelovi grada nego tada prigradsko mjesto Ilići. Voda je poplavila ulice od Balinovca, Pijeska, preko Rondoa do Šemovca. U jednom trenutku prekrila je Kozju ćupriju.
Istovremeno su bujice oštetile avlije i kuće na Mazoljicama u poplavile Carinu.
Hidro akumulacije koje se projektiraju i grade radi hidroelektrana, poput one jablaničke, imaju ulogu i regulatora protoka vode u cilju zaštite od poplava. Kada to mogu.
Tek napravljena Hidroelektrana Jablanica nije mogla spriječiti Neretvu 1953. godine dosegnuti jedan od najviših vodostaja u povijesti.
U vrijeme kada hercegovačke rijeke ponovno prijete, Arhiv HNŽ prisjetio se ove poplave i objavio fotografije koje svjedoče o razornoj snazi nabujale Neretve.
Mostar još pamti i prosinac 1999. godine. Svježe ratne rade na infrastrukturi dodatno su zaboljele zbog poplave koja se sručila na grad.
Brana Hidroelektrane Mostar bila je "laka meta" za vodni val koji je stigao iz uzvodnih hidroelektrana, voda se prelila preko istočnog nasipa, odnijela bazu tadašnjih mirovnih snaga i poplavila niže dijelove grada: Bakijinu luku, Donju Mahalu, Luku... Nosila je mostove.
Početkom 1980-ih godina izrađena je studija plavnih valova Neretve. U slučaju proboja pojedinačnih brana i u slučaju eventualnog proboja u najgoroj mogućoj varijanti - kada su sva jezera puna: od HE Rama, HE Jablanica, HE Grabovica, HE Salakovac i HE Mostar.
Studija je pokazala kako bi razina vode na Musali bi bila sedam metara, na Rondou dva metra, a voda bi došla do prve stepenice "Velikih stepenica" kod stadiona HŠK Zrinjski.
