Svjedočanstvo preživjele Amerise Omanović: Trideset godina od masakra na Markalama

Obitelji žrtava će sutra, 28. kolovoza, obilježiti 30. godišnjicu od zločina na sarajevskoj tržnici Markale, kada su ubijena 43 civila – među kojima troje djece – a 84 je teže i lakše ranjeno.

Tog dana je, od minobacačke granate ispaljene s položaja Vojske Republike Srpske, Amerisa Omanović sa 16 godina izgubila nogu – što je trajno obilježilo njen život.

U ratnom Sarajevu, gradska tržnica Markale bila je mjesto razmjene hrane, cigareta, higijenskih potrepština za građane koji su živjeli pod opsadom.

Novcem je plaćao onaj tko ga je imao, prisjeća se Amerisa Omanović, koja je je sa 16 godina odlazila u nabavku namirnica.

Tragedija na Markalama

Izlazeći iz tržnice 28. kolovoza 1995. prema tržnici, opisuje za Detektor Amerisa, pala je granata. Nastala je tama.

''Mene je tog trenutka detonacija bukvalno zalijepila za zid tržnice. Bila sam samo dva i pol metra od pada granate, to sam kasnije saznala'', opisuje.

Oko nje je bila prašina, krv, komadi ljudskog tijela i razbacane kese. To je, kako kaže, sekunda koja je obilježila njen život i promijenio sve.

Borba za život

''Pogledala sam prema dolje, vidim da stojim na jednoj nozi, druge noge nema, komad mesa visi samo. Krv, ne boli, ali je panika neka bila. Na zemlji je trup čovjeka – bez nogu, bez glave. Razmišljam... pošto sam gledala te prizore, sad trebam da padnem na tog čovjeka i da tražim pomoć. Njemu ionako pomoći nema. Ja sam pala na čovjeka, osjetila sam njegove otkucaje srca, damare, osjetila sam da je čovjek još uvijek, hajmo reći, živ, bez glave, bez nogu, i samo sam podigla ruku i zatražila pomoć'', priča Amerisa.

Ovo nije prvi masakr na tržnici Markale, niti u Sarajevu. Znala je da treba podići ruku i zatražiti pomoć.

Pomoć i liječenje

''Dobro se sjećam... bijeli kedi je bio, stavili su jednu ženu, pa su onda ubacili mene, još me ništa nije boljelo. Stavljaju čovjeka koji je nekako dotakao moje noge, tu sam osjetila prvu bol.

Od jačine bola, ja sam tog čovjeka bukvalno izgurala i rekla: 'Nemojte ga na mene, boli me''', prisjeća se prijevoza do bolnice na kom je osjetila svaku rupu na cesti, istovremeno se boreći da ne zaspi.

S dva i pol kilograma gelera u cijelom tijelu dovezena je u bolnicu Koševo. Noga je bila ugrožena do kuka. Amerisa svjedoči nadljudskim naporima doktora, medicinskog osoblja i čistačica da pruže pomoć i spase što više života.

Presude bez direktnih počinitelja

Prema Detektorovoj bazi sudskih utvrđenih činjenica, nijedan dio Sarajeva nije bio siguran od granata, utvrđeno je više od 30 incidenata granatiranja s položaja Vojske Republike Srpske (VRS), zbog čega je stradao veliki broj civila i uništeno mnogo objekata.

Za teroriziranje građana Sarajeva osuđeni su na doživotnu kaznu bivši politički i vojni lideri Republike Srpske Radovan Karadžić i Ratko Mladić, te komandanti Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS-a Stanislav Galić i Dragomir Milošević na po 29 godina.

Iako je haškim presudama utvrđeno da su granate na Markale oba puta ispaljene s položaja VRS-a, za ove zločine nikada nitko nije odgovarao od direktnih počinitelja.

Sjećanja i opomena

''Druga strana je mogla da priča što hoće, kao što su i pričali da su to postavljene lutke. Znači, daje im se za pravo jer mi nismo nikad došli do izražaja da kažemo što nam se desilo, da ispričamo našu priču, nego se to naše zataškavalo'', rekla je Amerisa u razgovoru.

Godinama je izbjegavala doći na tržnicu jer nije imala snage biti na mjestu koje joj je promijenilo život.

''Ljudski um ne može da shvati da se to moglo desiti čovjeku. Onog trenutka kada sam ja ranjena bila, ja sam se upravo sjetila tih prizora sa snimaka Markala pijace 1994. godine. Sjetila sam se kako su ljudi tada tražili pomoć. Znači, potpuno isti scenarij, potpuno ista priča, tamo su isto nevini ljudi nastradali. Izginuli, izranjavani'', ispričala je Amerisa.

Život poslije tragedije

Majka je dvoje djece koje je naučila da ne mrze i da nisu svi ljudi isti, ali da trebaju znati što se dogodilo u njihovoj državi, da trebaju čuvati vlastiti život jer nitko ne zna, kaže, kako je živjeti s nekim invaliditetom.

''Znali su moju priču životnu, jer su me svako jutro gledali kako ustajem i kako oblačim protezu, suočavali su se s trenucima kad je meni bilo teško, kad nisam mogla ustati, kad sam morala da operiram nogu ili nešto. Djeca su znala sve'', kaže.

Danas je predsjednica Udruženja ''Svjetlost'' u kojem nastoji očuvati kulturu sjećanja kroz edukaciju, svjesna da vrijeme čini svoje i da dosta ljudi koji su civilne žrtve rata više nisu žive.

''Ja sam tih 30 godina provela u borbi, u dokazivanju. Uvijek sam govorila, iako mi je teško stalno ponavljati što se dešavalo, onda mi se činilo u jednom trenutku da ljudi jednostavno i ne žele više da slušaju tu priču, ali je moja dužnost takva, takvu imam poziciju da moram stalno govoriti, stalno pričati, podsjećati i pokušavati da ispravim nešto na bolje'', poručila je, piše Detektor.ba.