Tuzla, nekada simbol radničke solidarnosti i borbe protiv društvenih nepravdi, danas se suočava s dubokom krizom građanskog angažmana. Iako su posljednjih godina zabilježeni teški slučajevi kršenja ljudskih prava i institucionalnih propusta, u gradu izostaju masovni prosvjedi i javno izraženo nezadovoljstvo građana.
Požar u Domu penzionera, u kojem je život izgubilo 17 osoba, uhićenja policijskih službenika zbog sumnje na podvođenje maloljetnica te višegodišnje uskraćivanje liječenja onkološkim pacijentima zbog spornih postupaka nabave medicinske opreme, nisu rezultirali snažnijom reakcijom javnosti. Nezadovoljstvo se, kako svjedoče sugovornici, uglavnom zadržava na društvenim mrežama, dok u javnom prostoru vlada tišina.
Građani, iako svjesni problema poput poskupljenja, niskih plaća i mirovina, rijetko su spremni o tim temama javno govoriti. Kritika se sve češće svodi na komentare i objave na internetu, dok ulica ostaje prazna. Prema mišljenju dijela javnosti, društvo je zamijenilo stvarni otpor digitalnim reakcijama.
Predsjednik Sindikata solidarnosti Tuzla Sakib Kopić upozorava kako je među građanima zavladalo uvjerenje da se prosvjedima više ništa ne može promijeniti, ističući da su upravo zajedništvo i solidarnost nužni za bilo kakav društveni pomak.
Novinar Armin Kendić smatra da je nekadašnja hrabrost građana postupno potisnuta sustavnim obeshrabrivanjem, pri čemu odgovornost vidi i u pravosudnom sustavu koji, prema njegovim riječima, djeluje pod snažnim političkim utjecajem. Dodaje kako mnogi građani izlaz iz takvog stanja vide isključivo u odlasku u zemlje Europske unije.
Posebno zabrinjava činjenica da se građani ne uspijevaju ujediniti ni oko pitanja koja ih izravno pogađaju. Tuzla se ovih dana ubraja među najzagađenije gradove u svijetu, no ni problemi vezani uz zrak, vodu i okoliš nisu potaknuli snažniji javni otpor.
Aktivist Adi Selman upozorava da se građane već desetljećima sustavno obeshrabruje i dijeli, čime ih se pretvara u pasivne promatrače vlastitih problema. Poziva na promjenu pristupa, ostanak u zemlji i aktivno sudjelovanje u borbi za dostojanstven život.
Sugovornici se slažu kako trenutačno stanje odgovara postojećem sustavu, u kojem je nezadovoljstvo svedeno na reakcije iza ekrana, dok stvarni društveni pritisak izostaje, piše BHRT.
