Sretan kraj potrage u Stocu: Kako su heroji GSS-a i mještani spasili Ahmeta
Objava Nermina Bise, koju je podijelila i sama Gorska služba spašavanja Stanica Mostar uz zahvalu na lijepim riječima, donosi priču o hrabrosti, zajedništvu i humanosti u potrazi za Ahmetom koja je ujedinila spasioce, mještane i volontere.
Sretan kraj potrage
Naime, potraga za Ahmetom počela je u utorak, 5. kolovoza. Odmah po primitku poziva, Gorska služba spašavanja Stanica Mostar pokrenula je potragu za 83-godišnjim Ahmetom Obradovićem iz Borojevića kod Stoca, koji je nestao u šumi. Nakon primljenog poziva, tim od 28 pripadnika GSS-a odmah je izašao na teren i započeo opsežnu potragu.
Potraga je trajala cijeli dan, kroz zahtjevne uvjete terena, uključujući gustu šumu Osoja. Oko 21 sat, nakon 26 sati neprekidnog traženja, Ahmet je pronađen živ te je odmah predan hitnoj medicinskoj službi na daljnje zbrinjavanje.
Spasioci su s ponosom izvijestili da je akcija završila uspješno zahvaljujući zajedničkom naporu svih timova, uključujući volontere i mještane, koji su udružili snage kako bi spasili život nestalom starcu.
Kako su heroji GSS-a i mještani spasili Ahmeta?
Objavu o potrazi za Ahmetom prenosimo u cijelosti:
"Kad padne noć nad brdima između Borojevića i Poprati, sve utihne. I šuma i kamen i rijeka. Samo šumski vjetar zna za puteve koje čovjek lako zaboravi, a ponekad, baš tada, u toj tišini, počne se rađati priča o nadi, o čovječnosti, o onome što nas spaja, a ne dijeli.
Takva jedna priča dogodila se večeras, u srcu Hercegovine. Ahmet Obradović, 83-godišnji starac iz stolačkog kraja, nestao je. Ušao je u šumu i nije se vratio. Satima, pa danima, porodica i komšije nisu imali ni glasa ni traga. Vrijeme je prolazilo, noć je gutala dan, i strah se širio poput hladnoće koja dolazi s brda.
Ali nisu čekali da se dogodi najgore. Pokrenuta je velika potraga. Gorska služba spašavanja – Mostar, Ljubuški, Čapljina, Čitluk – bez zadrške, bez pitanja, bez oznaka na uniformama osim onih koje znače: "tu smo da spasimo život". Ljudi različitih imena, prezimena, uvjerenja. Niko nije pitao ko je Ahmet. Pitali su: gdje je, da li je živ, da li ga boli, da li je gladan, da li se boji?
Pridružili su im se i obični ljudi – mještani iz Borojevića, iz Poprati, iz Stoca. Ljudi s baterijama u rukama, s lampama na čelima, s nadom u srcu. Niko nije rekao "nije moj". Svi su rekli: "naš je".
Potraga je trajala 26 sati. Dvadeset šest sati kroz šikaru koja reže kožu, kroz granje koje šiba po licu, kroz noć koja ne oprašta. I baš kad se činilo da je šuma progutala trag, začuo se glas: — Ovdje je!
Ahmet je pronađen. Živ. U mraku i šikari, iscrpljen, ali svjestan. Odazvao se na dozivanje spasilaca. Disao je. Pomiješane emocije. Ponos, radost i uzdasi. Poneka i suza. Spasioci, volonteri, mještani. Ne zato što su umorni, nego zato što su ljudi. U vremenu kad nas uče da budemo daleki, oni su pokazali kako se biva blizu. I kako se život – spašava zajedno.
Večeras se Hercegovina ne dijeli na Mostar, Ljubuški, Čapljinu, Čitluk. Večeras je jedno srce kucalo u gustoj šumi. I nije stalo. Za Ahmeta. Za sve nas. Jer humanost ne poznaje granice. I ne poznaje podjele."
