Je li moguće primijeniti švedska iskustva u bh. medijskoj praksi?

Politička i ekonomska tranzicija koja u Bosni i Hercegovini traje već skoro 25 godina nije puno utjecala na slobodu medija. Negativni obrasci iz prijašnjeg sustava su se prenijeli i na današnje odnose politike i medija, pa se redakcije često smatraju stranačkim službama za odnose s javnošću.

Prema Freedom House izvještaju, Bosna i Hercegovina trenutno spada u skupinu djelomično slobodnih zemalja u rangu s Panamom i Haitijem na globalnoj razini, istovremeno se nalazeći među najslabije rangiranim europskim zemljama.

Na vrhu ljestvice po slobodi medija, u globalnim i europskim okvirima, su Nizozemska, Švedska i Norveška.

Kako bi se upoznali s švedskom medijskom praksom i relaciji politika-mediji, Europski centar za novinarstvo iz Maastrichta je prošlog mjeseca u Stockholmu organizirao niz sastanaka medija iz Švedske, zapadnog Balkana i Turske, uključujući i portal Bljesak.info.

Korijen švedske tradicije u slobodi medija seže još u daleku 1766. kada je donesen prvi zakon u svijetu kojim se ukida cenzura i utjecaj politike na medije.

U praksi se ovaj zakon pokazao iznimno uspješnim jer je danas skoro nemoguće, bez posljedica, pokušati utjecati na uređivačku politiku nekog medija. I na benignom primjeru ministrice kulture Laile Freivalds, koja je utjecala na uklanjanje web-stranice na kojoj se promovirao govor mržnje, se može vidjeti koliko je ovaj zakon uzeo maha u švedskom društvu.

Jan Rosen, profesor sa Sveučilišta u Stockholmu i predsjednik Švedskog udruženja za autorska prava, ističe kako se ovaj zakon ne odnosi na govor mržnje i pornografiju. Također, komplementarno ovome smatra i zakon o slobodi pristupa informacijama koji dopušta uvid bilo kome svim državnim informacijama, osim onim klasificiranim kao državne tajne.

I predstavnici švedskih medija su suglasni kako je utjecaj politike na medije skoro nemoguć. Victor Olsson iz novinske agencije TT (Tidningarnas Telegrambyra) za Bljesak.info naglašava kako su mediji odlično izolirani od političkog utjecaja što ih čini svojevrsnim korektivom sveukupnog društva, ne samo politike. Kao primjer za to navodi i intervju koji je TT uradio sa švedskim kraljem Carlom Gustavom vezan za pomno skrivane seksualne afere.

Istraživački novinar Erik Palm se slaže kako je dostupnost informacija javnosti ključna u slobodi medija. Poznat kao jedan od novinara koji je otkrio tajne fondove koji upravljaju IKEA-om i time uzburkao švedsku javnost, Palm ističe kako je dužnost medija informirati javnost, pa čak i rušiti iluzije koje im nude političari i gospodarstvenici.

Fredrik Furtenbach sa švedskog državnog radija SR odlučno odbacuje bilo kakve mogućnosti pritiska: „Političari su dovoljno pametni da znaju kako ne smiju utjecati na medije, jer bi to odmah izašlo u javnost“. Štoviše, kao jedini pritisak na medije u Švedskoj u bližoj prošlosti navodi neonacističke i motociklističke skupine koje su fizički napadale i prijetile novinarima u vršenju svojih dužnosti.

Urednik informativne i sportske redakcije Švedske televizije SVT, Olov Carlsson, navodi kako je i u javnom TV servisu novinarstvo strogo odijeljeno od politike: „Mehanizmi koje koristimo u televizijskoj hijerarhiji čine bilo kakav utjecaj skoro nemogućim. Građani vjeruju SVT-u i ako bi podlegli bilo kakvom utjecaju izgubili bismo kredibilitet“.

Sve navedeno je potkrijepljeno i ostavkama nekolicine švedskih ministara koji su podnosili ostavke, čak i neplaćanja TV pretplate, što je bh. kontekstu nezamislivo.

Primijeniti švedski primjer u bh. društvo je skoro pa nemoguće. Naslijeđe u kojem su mediji u službi politike, a ne njen korektiv je jedan od najvećih razloga tome. Za napredak u slobodi medija su potrebne posvemašnje društvene promjene. U švedskom društvu je duboko ukorijenjena beskompromisnost prema bilo kakvoj drugoj ulozi politike osim službe cijelom društvu.

Ova beskompromisnost se istovremeno odnosi i na medije. Osim očekivane pravovremenosti, glavni kriterij kako javnih, tako i privatnih redakcija, je točnost informacija. Neprovjerene informacije nemaju mjesto u medijima, jer se time gubi kredibilitet.

Simbioza medija i politike će u BiH postojati sve dok čitatelji u medijima budu tražili mišljenje, a ne informacije po kojima će kreirati vlastito mišljenje. A za to je potrebno puno više od promjene zakona.